Poznajete li susjeda koji mirno čeka mirovinu ideološki počivajući na ustaškim načelima? Imate li daljeg rođaka koji ne može prežaliti Pavelićevu sudbinu i misli da je i danas NDH rješenje? A imate li susjeda koji će vam već u liftu reći da je sve ovo smeće te da je dok je Tito bio živ, to bilo nešto?
Nije li se baš taj nekako na vlast popeo kad je pala Savka? Jeste li zaboravili baš sve udbaše koji su vas prisluškivali kada ste zapjevali nakon dva gemišta? Viđate li ih danas na placu? I što mislite: snatre li o Hrvatskoj kao o samostalnoj državi ili rade na tome da taj zlosretni pojam što prije nestane i bude zamijenjen drugim? Ili su stvarno baš sada kao nikada prije odustali od politike i love šarane na miru Božjem?
Tko vam je šef u firmi: rashodovani član Partije koji je preživio sve komunističke čistke i šutke podržavao čak i zadnjih 20 godina terora komunizma ili je to rashodovani ustaša, povratnik '91., od čijih isključivih političkih stajališta ne možete živjeti? Tko je naš današnji pravi problem: ustaše ili jugokomunisti? Slušate li hrvatskog predsjednika, mi imamo samo jedan problem: ustaše i ustaštvo.
Još malo pa će biti krivi i za vanjski dug! Predsjednik, nota bene pravnik, izbacio je u svom govoru u Brezovici pravni i politički novum zbog kojeg će jednog dana ili dobiti Nobela ili biti predmet iščuđavanja.
Po njemu, nisu svi zločini isti, već je klasifikacija ovakva: na Bleiburgu su stradali i oni koji su doista nevini, ali na Bleiburgu su ubijeni i oni koji, doduše, nisu osuđeni, ali nesumnjivo snose krivnju. Krivi su i bez suda.
Sam predsjednik i bez suda zna da je tome tako. No, država koja počiva na tim premisama ne može ući u Uniju. Jer, od kada smo sišli s grane do danas civilizacija je dosegnula razinu da te stavove ne možemo zastupati.
Da bi se doznala prava istina o svim zločinima, nema drugog načina nego sudski procesuirati osumnjičene. Zašto se tomu protive osumnjičeni, partizanske udruge, zašto tome nije sklon ni sam predsjednik Republike?
Zašto kao predsjednik ne traži pravdu ovdje kao što je traži inače: u borbi protiv korupcije, u hvatanju lopova iz pretvorbe? Zašto mu baš u istrazi partizanskih zločina, i nigdje drugdje, ponestaje adrenalina? Kako to da nikada u ovih devet godina njemu nikada nije bio problem u jugokomunističkom mentalitetu?
Zašto predsjednik svih Hrvata baš nikad nije došao ni na jedno stratište komunističkih zločina? Halucinira li onih pet tisuća ljudi što su bili na komemoraciji kod jame Jazovke, gdje su likvidirani nakon rata, bez suda ne samo vojnici već i civili, čak i medicinske sestre: metkom u zatiljak? Zašto je pet tisuća ljudi došlo u Jazovku, a pet stotina ljudi u šumu Brezovicu? Zašto se, primjerice, šuti o ratnoj slici Ede Murtića na agitpropovskim plakatima na koji jasno stoji “Nevine žrtve traže osvetu!”.
Je li taj Murtićev plakat pomogao ili odmogao sadističkoj odmazdi 1945.? Zašto sramotno šuti hrvatska inteligencija i o ovim relacijama dok se klanja Murtiću? Ali pristala je da se slikara Vanku izbaci iz realnosti. Kako je mogao biti odlikovan Marko Belinić, koji je 18. svibnja 1945. usred Zagreba ovako govorio: “Ova država je naša. U njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakva kakvu ćemo je urediti sami...
Ja bih vam preporučio da zgrabite sve fašističke elemente sutra ujutro ili još sada, ako se neki nalazi ovdje među vama, za vrat, treba ih maknuti.. Svima treba biti jasno da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema! Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest – kuršum”. Je li i to antifašizam?