Već sam se u ovoj rubrici nekoliko puta osvrtao na razjarenog novinskog pisca koji ne prestaje juriti za vlastitim ustaškim utvarama. Baš čovjek poslije podne malo zadrijema, a on mu se pod prozorom zadere: Držite ustaše! Kao da mu je sam Maks Luburić za petama. Kamo god nesretnik pogleda, sve ustaša do ustaše. Hrvatska mu se televizija pričinja kao ustaška dalekovidnica. Kolege iz konkurentskih novina vidi kao “večernjakovski komentatorski zdrug”, a ministra prosvjete Radovana Fuchsa kao prikrivenog crnokošuljaša koji “drži Milu Budaka u lektiri za srednju školu”.
Na spomen Ustavnog suda odmah obilno zaslini jer taj je sud za njega nešto kao glavni ustaški stan. Zato što su se ustavni suci usudili reći da je besmisleno raspisivati referendum protiv zakonskih promjena od kojih se odustalo, optužio je suca Krapca da mu je najdraži dan u godini, dan proglašenja NDH. A predsjednicu Ustavnog suda Jasnu Omejec ozloglasio tvrdnjom da je “put od liberala do fašista... prešla u jednom koraku”. Vrhunac je bezumlja, ipak, teorija lovca opsjednutog ustašama da su svi Hrvati, od vrtića do staračkog doma, odgovorni za ustaštvo i pred njim! Odakle potječe i kamo smjera ta opsjednutost? Ne znam kako se već prije nisam sjetio, no kad sam neki dan otvorio novine i vidio koga je Razjareni pozvao upomoć, sve se objasnilo. S novinske me stranice gledalo dobro poznato (nešto ostarjelo) lice, a da bi i svima koji su lice zaboravili ili ga se ne mogu sjećati bilo jasno o kome je riječ, Jarosni je već u naslovu rekao: “Goran Babić ili kako prognati pjesnika” (JL, 30. 10.).
Da, književnik Goran Babić, ili KGB, kako sam ga nazvao u davnoj polemici, to je ključ za razumijevanje vojne što je ljutiti Miljenko Jergović već dugo vodi. Ista meta, isto odstojanje! S jedne je strane bio KGB (i ekstremistička politička frakcija kojoj je pripadao), a s druge strane fašisti, kako je KGB nazivao sve koji nisu htjeli s njim. “Dok je ove naše Partije, fašizam neće proći”, prijetio je KGB iz “Oka” i “Borbe”, baš kao i danas Jergović iz svojih novina, piscima i inima koji njegovoj sljedbi nisu bili po volji. Nazivao ih je “štakorima, jebivjetrima, nitkovima, lopužama, poetskim drkadžijama po raznoraznim redakcijama, jednodnevnim prikazama ili mamlazima, bagažom, marvom, desnim eserima...” ili, sveobuhvatno, “strašnim licem ništavila”.
KGB nekad, Jergović danas, ista infernalna mržnja prema neistomišljenicima, ista zaslijepljenost, isti prezir prema čovjeku. Da, KGB je bio dobar pjesnik, ali i politički nasilnik zbog koga su stradavali ljudi i gasile se novine. U VUS-u je 1977. I. Mandić za KGB-ovu pjesmu “Što bi morao komunizam”, posvećenu jugoslavenskom diktatoru, napisao da je “upravo zastrašujuća po razmjerima svoje idejne izvitoperenosti i... literarnog mediokritetstva”. Krajem iste godine VUS je ukinut! Jergović izmišlja ustaše i žesti se na njih. Kad ih otjera, a s njima i mnoge od nas, možda se vrati KGB. Da u svom beogradskom dvorištu više ne mora cijepati drva.
Jergovićeva politička paranoja običan je marketinški prodor na istok sve do Srbije ( na što veće tržište ). Nije jedino jasno zašto mazohistički živi u Zagrebu umjesto u bliskom mu Beogradu ( da bi mogao biti u tijeku s našom svakodnevicom ? ).