Uvezli voća za 183 milijuna dolara

Rajčica iz Turske, Španjolske ili s Kajmanskih otoka, češnjak iz Kine i Egipta, šparoge iz Perua, smokve iz Južnoafričke Republike, kupus iz Njemačke, krumpir s Cipra...

Nema nijednog stručnjaka u poljoprivredi koji neće reći da je Hrvatska sve to mogla proizvesti sama, dapače i četiri puta više od ukupnih joj potreba za voćem i povrćem. No lani smo uvezli voća, povrća i njihovih proizvoda u vrijednosti većoj od 400 milijuna dolara, što čini gotovo petinu ukupnog uvoza hrane, a izvezli tek oko 60 milijuna, od čega trećinu vrijednosti čine mandarinke.

Neuređen sustav otkupa
Samo smo s njima, naime – i s krumpirom – ne računajući žitarice i jaja, lani uspjeli biti samodostatni, iako se u nekim kulturama, poticanima operativnim programima resornog ministarstva, vide pomaci nabolje. Sve to, međutim, nije dovoljno jer se u nas kratkoročno i dalje više isplati uvoz od poticanja vlastitog uzgoja. K tome, još nitko na vlasti nije decidirano odlučio želimo li uopće biti poljoprivredna zemlja ili ne, tvrdi predsjednik Zajednice udruga povrćara Hrvatske Zlatko Zagorec.

U povrtnom dijelu prednjači tako uvoz krumpira, rajčice, crvenog luka i češnjaka te sušenog i zamrznutog povrća, dok smo, uz neizbježne banane, kojih smo uvezli u vrijednosti 45,5 milijuna dolara – a vjerovali ili ne, uvozili smo ih čak i iz Slovenije – uvezli i 42,7 milijuna agruma, 14,8 milijuna dolara grožđa, 23 milijuna dolara jabuka, krušaka i dunja, 16,5 milijuna kuna marelica, trešanja i višanja... čak 40 posto ukupnih hrvatskih potreba za voćem.

Velikom uvozu naruku idu i neuređen sustav otkupa te poticaja, kaže slavonski voćar Dražen Ružić iz Klokočevika, pa nije teško pojmiti zašto i tko u cijeloj priči ima najviše koristi. S pola hektara trešnjika Ružić svake godine u prosjeku skine oko pet tona zrelih plodova, no unatoč, za hrvatske prilike velikoj proizvodnji, ne može dobiti poticaje.

Nepravedni poticaji
– Poticaji za trešnje i dugogodišnje nasade ne isplaćuju se ako površina na kojoj su trešnje zasađene nije veća od pola hektara. Ukupno imam nešto više od deset hektara voćnjaka, ali diversificirane proizvodnje s jabukama, kruškama i šljivama kako bih plodove brao tijekom cijele vegetacijske sezone, od svibnja do studenoga, nemam pravo na poticaj – kaže Ružić.

No, dodaje, ni veličina parcele nije jamstvo za dobivanje poticaja ako su trešnje kalemljene na neujednačenim podlogama, umjesto da se, kazuje, proizvodnja trešanja, kojih značajno uvozimo, stimulira po uzoru na vinograde – potporama za svaku površinu veću od 0,25 hektara te boljom organizacijom samog plasmana.

– Iako bi se dalo razgovarati o novcu koji država daje velikim sustavima, a oni ga troše ulaganjima u “susjedstvu”, proizvodnja voća i povrća ipak se kreće naprijed otkako država jamči povrat kapitalnih ulaganja u visini 40-50 posto uloženog – kaže pak Z. Zagorac, koji kao velik problem domaćih proizvođača ističe i nelikvidnost, plaćanje u repromaterijalu, nedostatak mlade radne snage. U lancu proizvodnje još nedostaje i moderna infrastruktura te organizirano tržište.