Dobro je, krenulo je – rekao je Glava i dodao da nema veze kaj su se toga prvi sjetili Dalmoši i da je bitno da se počelo događati. Sjajio je od zadovoljstva. Pogledao sam ga upitno, a on je, umjesto odgovora, podigao čašu i rekao: – U zdravlje svih radnika Dalmacija vina. Onda mi je sinulo. To su oni kaj su zauzeli tvornicu, rekao sam da ispadnem informiran. Jok, odbrusio je Glava, to su oni koji su napokon oslobodili svoju tvornicu. Odavno se trebalo tako, zaključio je i popio gutljaj. Meni se Glavino razmišljanje iskreno svidjelo. Čak i ono o Dalmošima. Pa nema veze. U ovoj državi svi smo usiljeno politički korektni. Tisućljetna uljudba ubila nam je duh, svi glume da jesu ono što nisu, oduzimanje i zbrajanje na sitno, da se što bolje prođe, nigdar ni bilo....
– Zauzeli, oslobodili, svejedno. Ionako nas povijest uči da si u jednom trenutku osloboditelj, a u drugom zločinac. Pitanje je i kaj sad – razvijao sam situaciju.
– Niš, treba nastaviti s oslobađanjem. Recimo trgovačke lance, pa Inu, pa sva državna poduzeća, pa Holding, pa poduzeća u gradskim i županijskim vlasništvima, pa tajkunska dobra i onda treba pažljivo tempirati upad u ured vrhovnog stečajnog upravitelja; Vladu. E, kod ovog zadnjeg treba biti posebno lukav – Glava je zvučao zaneseno da sam ga poželio pitati tko stoji iza njega.
– Još samo reci upad na Televiziju i evo ti drame, ko s Čaušeskim. Brate mili, pa to što ti govoriš je revolucija. To znači da si protiv kapitalizma, najsvetijeg poretka.
– Revolucija, jasno, a što drugo. Samo Televizija nas ne zanima. Oni će tamo ionako biti uz svaku vlast, to je prirodno, slijed stvari oko koje se ne moraš dodatno mučiti. Revolucija ti je dobra. Možeš ti najrazličitijim oblicima sile držati ljude na lancu, ali kad-tad im prekipi i onda imamo problem. A kod nas problema – zafućkao je Glava i rukom pokazao visoko iznad svoje glave. Jasno da nisam skroz bio protiv Glavina scenarija i jasno da sam imao stanovitu simpatiju prema radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima. Samo, isto sam tako znao da su baš ti radni ljudi i građani, taj šutljivi i trpeći sloj, kako ih je vidio Glava, da su baš oni i njihova šutnja uzrok, a ne posljedica stanja u kojima danas jesmo. Svaka je vlast u zadnjih tisuću godina mogla računati na diskreciju Hrvata. Samo iznimno smo reagirali na vrijeme.
– Ne znam, Glava, jednom je radnička klasa imala vlast. Tada se to zvalo samoupravljanje i dalo se na zlo. Nama treba autoritet iznad, da nas opali po istoj. Držim fige Dalmošima, ali se bojim, ništa od toga. Malo je kasno – iskreno sam sumnjao u rezultat vinskog bunta. Je li cijela stvar otišla predaleko? Je li nas kapitalizam toliko usisao da ne možemo van? U ovoj maloj državi uspjeli smo zajebati sve. Čak i braću Cohen. Oni pizde da nema zemlje za starce, a kod nas onih iznad 65 ima više od djece. Još kad se zalete penzioneri iz EU i pokupuju svaku slobodnu parcelu... Bit će ovo najveći starački dom na svijetu, mjesto u kojem dolazite umrijeti na miru. Rekao sam to Glavi. On se samo nasmijao.
– Sve je pod kontrolom – dodao je samouvjereno – Je li do sada propala svaka državna asocijacija u koju su ušli Hrvati? Je, je. E, pa vidiš, mi smo europskim narodima posljednja šansa – nazdravio je još jednom.