Do sada se u mnoštvo navrata potvrdilo da našem predsjedniku Stipi Mesiću malo što može politički naškoditi i umanjiti njegovu popularnost. Njegovu rijetku sposobnost da cijelu metafiziku, postanak svemira, ili pak podrijetlo hrvatskog novca na tajnim inozemnim računima, sažme u nekoliko rečenica, narod očito voli. Mesić može reći i uraditi gotovo što god hoće, a da mu puk to ne zamjeri. Pa čak ako mu nešto i zamjeri, to brzo zaboravi.
Ako je suditi po tome dosadašnjem iskustvu, onda predsjedniku Mesiću neće naštetiti ni intrigantni DVD Vladimira Zagorca ma što na njemu bilo. Predsjednik Mesić je uz Ćiru Blaževića, Severinu i Milana Bandića valjda jedina javna osoba u Hrvatskoj čiji je urođeni marketing uvijek sposoban sve pretvoriti u vlastitu korist.
Moguće je da će tako biti i nakon Zagorčeva DVD-a. Je li Ćiro javno pojeo svoju diplomu nakon što je Roberta Prosinečkog pustio u beogradsku Zvezdu, a zakleo se da će to učiniti “ako Prosinečki ikada postane igrač”? Žuti je postao europska igračina, a Ćiro nikada nije pojeo diplomu, niti postao omrznutim. Naprotiv.
Omiljenost mu je s vremenom, zahvaljujući i vlastitom marketinškom umijeću, samo rasla, a svoj zenit dosegla na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Premda realno grešnik, Ćiro je nakon toga postao nogometni svetac. Poslije “umjetničkog djela” koje je vidjelo sve informatički pismeno i nepismeno u Hrvatskoj, Severinina popularnost u “najkatoličkijoj zemlji u Europi” nije nimalo pala. Dapače.
Vozeći “pod gasom”, zagrebački je gradonačelnik mnogima postao još bliskiji, još više “naš”, jer su u njemu prepoznali sebe. Bandić je prvi poslije Tita ostvario parafraziranu titoističku parolu: Što je više kleveta i laži Milan nam je miliji i draži!
Može na Zagorčevoj snimci biti što hoće, no predsjednik Mesić kao i Bandić ima dokazanu sposobnost da čak i ono što mu naoko šteti – pretvori ne samo u ono što njemu paše, nego i što narodu paše. Prvu njegovu predsjedničku kampanju pod motom “s predsjednikom na kavu” i pod parolom “građanin-predsjednik”, trebao bi proučavati svaki student komunikologije. Ali čak i ta sjajno vođena kampanja ne bi bez Mesićevih intuitivnih i inih sposobnosti uspjela.
Da on nije bio “zlatousti”, da nije slutio i znao što slušeteljstvu godi, mogao mu je kampanju voditi i prvi tim Coca-Cole, a da ne uspije. Mesić je o sebi već tada stvorio pozitivni stereotip, koji je i danas osnovna boja njegove političke aure. Da ima mogućnosti biti predsjednikom još jedan mandat, sasvim je moguće da bi – unatoč svemu – opet bio izabran. Nasuprot pozitivnom stereotipu o Stipi Mesiću jest i stalno uzgajani negativni stereotip o Franji Tuđmanu.
Najružniji i najbezobrazniji dio toga streotipa o dr. Tuđmanu bila je stalno ponavljana objeda o “Tuđmanovoj diktaturi”. Svi koji su intelektualno pošteni, pa makar i politički neskloni Tuđmanu, znali su da je to zlobno podmetanje. Svu zlobnost i blesavost toga podmetanja lucidna je Tanja Torbarina prokazala ironičnom tvrdnjom-upitom o “diktatoru, kojega se nitko nije bojao!?” Ali stereotip nije nestao. Na estradi pak, nasuprot Severini i pozitivnom stereotipu o njoj, već dugo, gotovo kao antipod, stoji tipični stereotip o Thompsonu. Od onog da je sirov, hrvatski preuzetan i neurban, pa do optužbi da je ustaški nostalgičar, a da su njegovo slušateljstvo samo elektronički nepismeni, primitivci i ruralni tipovi.
Slušateljstvo predsjednika Mesića su i elektronički pismeni i nepismeni. No, što god bilo na Zagorčevu DVD-u, bit će sigurno dovoljno i jednih i drugih za održanje predsjednikova pozitivnog stereotipa.