Uživanje u propadanju

Dobro poznajem poduzetnika iz malog grada usred poljoprivrednog k/raja. Tvrtka mu se bavi nekolikim poslovima, među ostalim i prodajom traktora. Do jesenas mu je posao išao prilično dobro, od jesenas nikako. Seljaci iz okolnih bogatih sela jednostavno su prestali kupovati traktore. Premda se uvjeti kupnje ni za dlaku nisu promijenili (kome je potreban zajam, može ga dobiti u proceduri koja ne traje dulje od četvrt sata), a potreba sela za novom mehanizacijom i dalje postoji, prodaja je stala. Zašto?

Jedini odgovor koji je zabrinuti poduzetnik uspio dobiti jest - recesija. Kakva recesija? - pitao je odustale kupce. Je li se kod vas na gazdinstvu išta promijenilo? Nije li godina bila iznadprosječno rodna? Zašto biste odustali od novog traktora, kad vam on treba da biste nagodinu imali još izdašniju ljetinu?

Je - odgovorili su mu - imate pravo, ali mi smo u recesiji.

A znate li vi - nije se dao poduzetnik, inače ekonomist po struci - što je recesija?

Ne znamo, ali neka velika propast jest kad se o njoj povazdan govori kao o crnome đavlu.

Nikakve još recesije nema - pokušao je ekonomist razuvjeriti svoje gazde s njiva - ali će je biti ako vaš ovogodišnji urod bude manji od prošlogodišnjeg. A sigurno će biti manji odustanete li unaprijed od planova da ga povećate.

Nije ih razuvjerio. Ne zbog toga što mu ne bi vjerovali, nego zbog toga što je privlačna moć propasti kojoj su svakodnevno izloženi, osobito navečer kad sjednu pred televizore, jača od najbolje argumentacije o mogućem napretku. Maljanje vraga po zidu oduvijek je privlačnije od ozbiljnog - čitaj: mukotrpnog - planiranja neizvjesnog boljitka.

Neki sam dan sreo prijatelja koji radi kao sveučilišni profesor. I od njega sam, kao i od prodavača traktora, htio čuti kako mu je, precizno: je li na bilo koji način osjetio da mu je (u materijalnom smislu) teže nego što mu je bilo prije godinu dana?

Jesam, osjetio sam, odgovorio mi je kao iz puške, plaću za siječanj dobio sam s pet dana zakašnjenja!

Dobro, složili smo se, nije strašno. Ako ostane samo na tome. Ali toga se profesor i pribojava, naime, da se nevolje neće zaustaviti na kašnjenju plaće. Jer, znaš, objasnio mi je, recesija...

Kakva recesija!? - pobunio sam se, ne dopustivši mu da završi rečenicu.

Čitaš li ti, čovječe, novine! Gledaš li televiziju! - u čudu me pogledao prijatelj, kao da pred sobom ima mjesečara. Ni o čemu se drugom i ne govori, nego o skoroj propasti!

Posve točno. Privlačnost propasti nadvladala je sve druge životne senzacije, a ponajprije bilo kakvu optimističku projekciju. Prilike su u javnom životu hrvatskom takve da se optimizam tretira kao neka vrsta ludila, a sklonost katastrofizmu pouzdanim simptomom zdravog duha (u bolesnom tijelu). Sve propada, pa čak i ono što će se tek dogoditi, npr. hrvatski turizam. O čemu svjedoči i ovaj sladostrasni novinski naslov, jedan od mnogih sličnih: “Katastrofa / Alarmatna predviđanja stručnjaka / Propast turizma stanjit će proračun za 3,5 milijardi kn”.

Nevjerojatan primjer uživanja u propasti, i to u onoj koja bi se tek mogla dogoditi, naravno, ako se na njoj bude dovoljno radilo. Traktori se neće prodavati, plaće će se prestati isplaćivati, turizam će propasti... Prava uživancija!