Veli Jože i mali Ante

Dragi Joža, dobro je što je (istina) izašla van, rekao je u studenome 2009. Stjepan Mesić na predstavljanju knjige Josipa Boljkovca “Istina mora izaći van” dodajući, prema izvješću Hine, kako je bilo krajnje vrijeme te da je odabran “majstorski pravi trenutak”, upravo u jeku kampanje uoči predsjedničkih izbora. Tadašnji predsjednik o Boljkovcu je govorio kao o utjelovljenju poštenja, istinoljubivosti i beskompromisnosti, borcu koji nikoga nije štedio. U knjizi, naravno. To je bio Mesićev ad acta na svaku pomisao da bi ikad službenu formu mogla dobiti novinarska istraga o Jazovki i drugim jamama, naprasno prekinuta prije dva desetljeća kad se potiho počelo govoriti o “velim Jožama”.

Josip Manolić je devedesetih bio broj dva u državi, odmah iza Franje Tuđmana. Bio je premijer, šef svih tajnih službi i predsjednik Županijskog doma Sabora. Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova. Da je tada netko kukuriknuo, završio bi u loncu. Zatim su s Mesićem rušili HDZ, pa istina opet zbog političkog trenutka nije smjela van. U ratu bilo bi nerazumno provocirati podjele pa su se tako akteri bivšeg režima etablirali u novoj političkoj i državnoj garnituri. Boljkovac je na početku desetljeća Mesićeve vladavine bio šef kontroverzne Komisije za pomilovanja koja je – kakvog li psihološki intrigantnog paradoksa – iskazivala pretjerano milosrđe spram dilera i ubojica. Onda smo se europeizirali, progonili Gotovinu i druge generale, pa nas je u postsanaderovsko doba zaokupila korupcija i tako smo došli do predizborne godine i recesije kad se teško oteti dojmu da opet nije vrijeme za prekapanje grobnica. Ali, kad tu tezu tako forsira veliki prijatelj velih Joža, moramo se pitati hoće li ikad za to biti vrijeme.

Koliko li je samo političke strasti i inog umijeća bivši predsjednik unio u osvješćivanje građana kako se radi čistoće Domovinskog rata mora procesuirati i individualizirati svaki zločin. S koliko je žara pozivao generala Gotovinu da obrani svoju i čast Domovinskog rata! Zašto te savjete sada ne udijeli i prijateljima!? I predsjednik Josipović podvlači kako istrage ne smiju biti “u funkciji današnjih političkih borbi, a još manje smiju revidirati povijest i pozitivnu ulogu antifašizma”. Nešto slično od inače pravno decentnog i obzirnog doktora prava nikad nismo čuli u povodu haaških optužbi pa ni onih u kojima se govori o zločinačkom pothvatu. Dapače, u funkciji politike pomirbe te je optužbe svojom isprikom tamo gdje su ga rado slušali još i podgrijavao.

Kaže i kako nitko ne smije biti suđen bez pravosudnih odluka, “posebno to ne smiju biti osobe poput Manolića i Boljkovca”. Oni su “istaknuti antifašisti”, građani prvog reda! Iako je Josipović u pravu kad govori o ostrašćenoj neprofesionalnosti novinarskih izvora u slučaju Manolić – Boljkovac, kako, nakon 20 godina otpora, bez medijskog pritiska doći do istine!? I po čemu se “optužnice” protiv njih razlikuju od one protiv Vladimira Šeksa? Ili, sjetimo se kakav je tretman imao Tomislav Merčep kad je pozvan na Pantovčak kao predsjednik udruge branitelja iako je i on tada bio optuživan samo u medijima. No, kao što predsjednik Josipović i bez suda zna nešto više o nevinosti Boljkovca i Manolića, tako je znao i o Merčepovoj krivnji. Zašto nikad nije tako iskoraknuo za “drugorazrednog građanina” Gotovinu? Zašto nije imao stručne i državničke hrabrosti upozoriti na flagrantno kršenje njegova prava na obranu koje su državna tijela progona na poticaj Vlade provodila u službi opsesije haaških i europskih karijerista.

Što je učinila, istaknimo to i ovdje, sutkinja Sanda Bramberger-Ostojić, obrazlažući zašto je oslobodila Gotovinina odvjetnika u vezi s topničkim dnevnicima. Da ima morala u ovoj državi, netko bi sada zbog te pravne i ljudske sramote spram branitelja ove države snosio posljedice. Manoliću i Boljkovcu država sigurno neće uskratiti pravo na obranu, kao što je to učinila generalu Gotovini, a posebice ne kako su to činili komunisti. Ajmo konačno s istinom van!