Veliki Boris Dvornik to nije zaslužio!

SUBOTA 3.5.
Ljevičarsko i švapsko smeće
“Žalosno je što postoje ljudi u Hrvatskoj kojima je novac uvijek ispred nacionalnih interesa.” Tako je Andrija Hebrang  komentirao mogućnost da beogradski biznismen Željko Mitrović kupi nekoliko TV postaja u Hrvatskoj i u Lijepoj našoj stvori mrežu TV Pinka, to jest turbofolka. Novinarska ljevica (Ju. Pavičić, Bago...), koja sve više prostora daje obilježavanju Titovih obljetnica, očekuje Pink raširenih ruku, pa se okomila na Hebranga: “Dok je import smeća dolazio od vjekovnih njemačkih saveznika, Hebrangu to nije smetalo, ili je, ako mu je smetalo, to mrmljao u bradu – jer, Švabo je ipak Švabo.” Krivotvorina koja se krije u ovoj rečenici još jednom pokazuje da ljevičari nešto o svijetu u kojem žive mogu reći samo falsifikatima. Sugerira se ovakvo razmišljanje: Hebrang je desničar, desničari imaju iracionalnu sklonost Nijemcima, pa su oni i krivci za “import smeća”, to jest za dovođenje švapskog RTL-a. No dobro se zna da je Treći program HTV-a budzašto RTL-u prodala ljevičarska vlada Ivice Račana!  Pa bi nakon takve krivotvorine zaključak mogao biti posve, posve obratan: za import i njemačkog i srpskog smeća zaslužna je ljevica – Jurica Pavičić i SDP!

NEDJELJA 4.5.
Obljetnica smrti Gojka Šuška
10. obljetnica smrti Gojka Šuška. Održana je misa zadušnica, ali i misu i obljetnicu mediji su gotovo posve prešutjeli. Kažem “gotovo posve”, jer je ipak bilo komentara, to jest napada na HDZ koji navodno rehabilitira Šuška, “zloglasnog” po svom najvećem grijehu – Herceg-Bosni. Za iste te komentatore Republika Srpska, stvorena na agresiji a ne s obrambenim motivima kao HR Herceg-Bosna, manje-više je normalna tvorevina, s kojom Hrvatska prilično dobro surađuje, kao što je normalna i Federacija BiH, u kojoj Hrvati imaju sve manja prava, u kojoj nemaju škole i medija na svom jeziku, i u kojoj su upravo doneseni financijski zakoni po kojima hrvatske županije raspolažau samo novcem za javnu potrošnju. I tako, dok “Hercegovina radi a Sarajevo se gradi”, koristi se svaka prigoda za stigmatiziranje Šuška i Herceg-Bosne, premda je svima očito da će bez svoje teritorijalno-administrativne jedinice, kako god se ona zvala, Hrvati kao narod u BiH nestati. A nestat će upravo po receptu koji, kad god ih se pita za BiH, zagovaraju Mesić i Sanader, a on glasi – “neka institucije u toj zemlji rade svoj posao”. I rade ga, institucije srpske i bošnjačke, dok hrvatskih – nema!

PONEDJELJAK 5.5.
Podsjećanje na “Komunistički manifest”
U ovo proljetno vrijeme ideoloških svađa u Hrvatskoj nailazim i na jedno novinsko podsjećanje na 160. obljetnicu “Komunističkog manifesta”. Kad se u Hrvatskoj uspoređuju komunizam i drugi totalitarizmi – fašizam i nacizam, te kad se te usporedbe prenose na partizane i ustaše, “partizani”, sa Stipom Mesićem na čelu, kao presudnu razliku ističu kako je komunizam kao ideja bio human i napredan, samo što je u praksi bilo “devijacija”, dok su fašizam i nacizam već po ideji zločinački. Koja neistina! Marxov i Engelsov “Komunistički manifest”, koji je bio i ostao program komunizma, mogao bi se nazvati i terorističkim manifestom, jer zagovara revolucionarno, nasilno oduzimanje privatnog vlasništva, ukidanje nacija, država, obitelji, “buržoaskih” sloboda... Ako je ipak takav komunizam za Mesića po ideji nevin, što je ponovio i u današnjem napadu na Crkvu, zašto on i njegovi savjetnici ne povedu hrvatske proletere u juriš na tvrtke Ivice Todorića, Željka Keruma, Luke Raića, Stjepana Fiolića, Ninoslava Pavića, Emila Tedeschija, Ante Žužula..., pa makar revolucionarni pohod vodio s jahte svog prijatelja Dubravka Grgića i s novcem svog prijatelja Jure Klarića!

UTORAK 6.5.
Veliki Boris Dvornik to nije zaslužio!
Staromodan sam, pripadam ljudima koji se svojih pokojnih roditelja sjećaju u tišini i samoći ili u razgovoru s najbližom rodbinom. Pokojnici ne podnose buku. Stoga mi smeta medijsko bubnjanje koje najavljuje pjesmu što će je o ocu Borisu, na stihove Jakša Fiamenga, uglazbiti i pjevati Dino Dvornik. Pitam se kakvi su to osjećaji i izrazi poštovanja prema ocu što će se slušati u pjevačkoj dernjavi. Nije li to oskvrnjenje uspomene na čovjeka koji nas je zadužio glumom koja ne može stati u kalupe rocka, glumom koja se ne bi trebala pokopati u lijesu estrade i poniziti do profanosti koncertnog urnebesa!? Sudeći po stihovima koje su novinari iskopali od autora, bit će to lokalna, uskogrudna splitska lirika u kojoj će Dvornik biti sveden na trivijalnog navijača Hajduka i na možda još neke mjesne mitove, što će nepreglednu rijeku uloga Borisa Dvornika smanjiti na lokvicu u kojoj će se brčkati note njegova sina. 
SRIJEDA 7.5.
Žužulovo cvrkutanje po Srbiji
Sadašnji vlasnik “Školske knjige” Ante Žužul bio je svojedobno vlasnik tjednika “Panorama”, kojemu su stalna meta bili Tuđman i Šušak. Nakon jednog teksta u tom listu u kojem je Hrvatska vojska optužena da gradi “hrvatsko Dedinje”, u komentaru sam se upitao otkud ta beogradska metafora i pretpostavio – otud što su u socijalizmu Žužulovi bageri i kamioni cvrkutali po cijeloj Jugoslaviji, pa možda i po Dedinju. Jugotradiciju iz socijalizma Žužul je nastavio kupivši poznatu beogradsku izdavačku kuću BIGZ, na koju su sada bijesni beogradski Zavod za udžbenike i njegov direktor Ljušić, te neki srbijanski tabloidi, koji optužuju “ustaškog prosvetitelja” Žužula zbog ekonomske i kulturne okupacije Srbije u kojoj je preuzeo 40 posto tržišta udžbenika. Sintagma “ustaški prosvetitelj” tipična je srpska afektacija. Pa ipak, kad u Srbiji, u odnosima s kojom se još vuku posljedice užasnoga rata i povijesni sporovi, hrvatski tajkun izdaje udžbenike, što je to drugo nego politički neukus. Premda možda Žužulove zasluge iz komunizma i iz protutuđmanovske “Panorame” kriju tajne koje su od toga neukusa pri kupnji BIGZ-a bile presudnije.

ČETVRTAK 8.5.
Cilj – podjetinjeli narod
Sjećam se dvojice nešto imućnijih i nešto uglednijih susjeda u svome selu koji su često jedan drugome podvaljivali, ali isto tako često poricali da su u bilo kakvoj svađi. Voljeli su jedan na drugoga huškati suseljane i pridobivati ih na svoju stranu, ali čim bi osjetili da bi im se to moglo obiti o glavu, poricali su sve međusobne optužbe i, dapače, krivicu za te opužbe svaljivali upravo na publiku kojoj su ih izricali! Slikovito govoreći, naivce su slali u krađu tuđih trešanja, a potom ih zbog te krađe kažnjavali. Selo je znalo da su oni, unatoč moći koju su imali, ljudski sitniš, ali je pristajalo i na to da ono samo kao sitniš bude upotrijebljeno. Eto slike Hrvatske sa svoja dva predsjednika – predsjednikom države Mesićem i predsjednikom Vlade Sanaderom. Cilj je obojice što više izluditi, podjetinjiti narod, jer njima i ne ostaje ništa drugo nego naviknuti javnost da ne vjeruje u ono što je očito, i da vjeruje u ono čega nema. Oni na narod prenose odnos koji prema njima imaju gazde iz Bruxellesa i Londona, koji ih prisiljavaju da vjeruju kako su to veći državnici što više državu prodaju i predaju strancima na upravljanje i ekonomsko iskorištavanje.

PETAK 9.5.
Kakva Jugoslavija – takva Hrvatska
U Njemačkoj se vodi istraga protiv Josipa Perkovića osumnjičenog za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića, negdašnjeg dužnosnika Ine. Za Perkovićem, koji se ne odziva na istražiteljske pozive iz Njemačke, raspisana je i tjeralica, ali nije bilo koristi, pa su Nijemci odlučili doći u Zagreb i saslušati ga – ako budu imali sreću pa on na saslušanje dođe. Za jugoobavještajce i ubojice političkih emigranata nisu bili prepreka zakoni zemlje u kojima su činili svoja nedjela, ali da te granice nisu prepreka ni danas – pokazuje slučaj Perkovićeva sina Saše, savjetnika predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost, kojeg je austrijsko Državno odvjetništvo osumnjičilo da je svojim ponudama beneficija u postupku protiv Vladimira Zagoraca na sastanku sa Zagorcem u Beču prekršio austrijske zakone. Reklo bi se – kakav otac, takav sin. Što i ne bi bilo posebno žalosno da se to pravilo ne može protegnuti i na državu, pa bi se moglo reći – kakva Jugoslavija, takva Hrvatska, na što se sigurno neće ljutiti oni koje i ne smeta nedostatak razlike.