Veliki i mali

Uvjerljiva pobjeda hrvatskih vaterpolista nad svjetskim prvakom Srbijom pokazala je ne samo igračku moć naših, nego jednako tako i iznimnost njihova selektora. Poslije Slavena Bilića, čija je pojava u hrvatskom nogometu i "nevjerne Tome" uvjerila što znači kada se sposobna osoba nađe na pravom mjestu, sada je takvu (očekivanu) ulogu potvrdio i Ratko Rudić. Ta su dvojica čak i slabovidnim njurgalima, stalno mrzovoljnim i nikada zadovoljnim, demonstrirali koliko je važno znati, tj. koliko je u sportu (i drugdje) bitan onaj tko bira, smišlja i vodi.

U našim je momčadskim sportovima puno poznatih trenera, no malo uspješnih. Manje je i moćnih i utjecajnih pojedinaca koji su nekoć bili klupski patroni ili klupske "gazde". Malo je danas takvih kakav je nekada u Hajduku bio glasoviti Tito Kirigin, u zagrebačkoj Mladosti i u odbojci gotovo svemoćni Neven Barač, ili pak u Ciboni neporecivi, ali i neporecivo uspješni  Slavko Šajber.

Dok je Kirigin drmao Hajdukom, Splićani su u Hajduk mogli dovesti igračinu koju im se prohtjelo (od Dragana Holcera do Brane Oblaka), klub je osvajao prvenstva dok su Zvezdine "filadelfije" i Partizanovi generali škrgutali zubima, a Hajdukovo je ime nešto značilo i u Europi. Cibona je pak godinama drmala tom istom Europom. Bila je najjača jer je dovodila ekstra-klase, poput nenadmašnog virtouza Krešimira Ćosića, mlade talente, kao što su bili Aco Petrović i Danko Cvjetičanini, ili super-talente, kao što je bio Dražen Petrović.

Danas u našem nogometu nema nekog poput trenerskog akademika Tomislava Ivića, niti u Ciboni i u hrvatskoj košarci postoji netko kao Mirko Novosel. U Hajduku igraju i nogometno nedoučeni, a u Ciboni umjesto darovitih domaćih dečki, mahom igrački polovni Amerikanci. U Dinamu je pak sve više Brazilaca. A zapravo je jedini pravi Brazilac Eduardo. Dinamov "gazda" Zdravko Mamić ima energije, poduzetništva i sportskog zanosa kao što su ga imali Kirigin ili Šajber, ali nema njihove vještine da od Dinama učini europski klub.

Njegov rukometaški pandan, Zoran Gobac, upravo se tu pokazao iznimnim. Među rukometaše Zagreba dovodio bi igračke veličine (Irfan Smajlagić, Iztok Puc, Zlatko Saračević...), pa i strance (Tedi Banfro, Sergej Lavrov, Beno Lapajne) koji su igri Zagreba s cijelom Europom davali veliki doprinos. U momčadskim sportovima po klubovima je sve manje i velikih trenera. Osim legendarnog no trenerski već vremešnog Ćire Blaževića, nema nikoga toga ranga. U rukometu su to tek Velimir Kljajić i Josip Šojat.

Ono što su Lino Červar, Slaven Bilić i Ratko Rudić te Rade Malević u reprezentacijama, po klubovima ne postoji. A takvih veličina fali. No preporod "vatrenih", izuzetnost "paklenih" i moguće zlato "žabaca" dokaz su da i naoko klupski mali rade kao veliki.