Veseli politički festival

I ovi su izbori ostavili jedan paradoks. Svi politički relevantni zadovoljni su izbornim rezultatima, i svi se osjećaju pobjednicima! Čak se to pokušava i matematički dokazati! Još samo da se netko pojavi, kao nakon parlamentarnih izbora Zoran Milanović, te počne osporavati nečiju očevidnu pobjedu pa da spomenuti paradoks bude i uvećan! Do kraja “festivala demokracije”, možda se dogodi još koji sličan, tipično hrvatski paradoks.

Dok sveprisutna Jadranka Kosor, koja kao da je stekla dar udvajanja ili bilokacije, razdragano objašnjava rezultate izbora, imaš dojam da se HDZ vratio u svoje pobjedničke početke i prošao kao Dinamo kroz jadno hrvatsko prvenstvo. A ono u Zagrebu gradonačelnički im kandidat, zapravo, “nula bodova”. No stranka i on su zadovoljni!

Stranka valjda zato što je mogao proći i gore. A kandidat Jasen Mesić zato što se slikao i što su Zagrepčani na velikim posterima napokon mogli i vidjeti tko je taj Mesić, a da nije Stipe. Unatoč zadovoljstvu Jadranke Kosor i Jasena Mesića, a bit će onda i stranačkog im šefa Ive Sanadera, Mesić je protiv Bandića imao jednake šanse za pobjedu kao Kosorica svojedobno protiv njegova prezimenjaka Stipe.

Da nečije zadovoljstvo ne mora korespondirati s realnošću, potvrda je i ocjena glavnih HDZ-ovih glava, koje su uvjerene da im je stranka zapravo izborni pobjednik. Usprkos tome što je HDZ u Zagrebu za Franje Tuđmana bio valjda jači i brojniji u Dubravi nego danas u cijelom Zagrebu. HDZ je bio jakim i u Splitu. Nacionalno žešći i osjetljiviji, koji su Sanaderu klicali dok je nekoć na splitskoj rivi izvikivao “ne damo naše heroje!”, ovih su se izbora, ili na Bačvice ili na Brač otišli kupati, ili su otišli u politički šoping kod Željka Keruma.

Gradonačelnika sa stranačkom iskaznicom HDZ-a Sanaderova je stranka u njegovu rodnom gradu mogla dobiti samo da se Ranko Ostojić odlučio odseliti iz Splita ili da je Kerum namjerio biti gradonačelnikom Drniša. Zapravo, pitanje je može li HDZ na ijednoj značajnijoj lokaciji samostalno dobiti izbore?

Nova pak gradonačelnička materijalizacija “dobrog duha Zagreba”, koji se već godinama pojavljuje u liku Milana Bandića, najvjerojatnije nije upitnom. Radost Zorana Milanovića i njegovih stranačkih sličnomišljenika vjerojatno će biti manja nego da je Bandić već izgubio. A vjerojatno je izbore mogao već dobiti da SDP-ova stranačka lista nije bila okrenuta naopačke, tj. da je Milanović bio dolje, a Bandić gore. No, poslije izbora bi zbog toga propusta, zato što su birači listu morali čitati naopačke, moglo biti i po onoj narodnoj: tko bi dolje, sad je gore.

Bandića mogu u trećoj gradonačelničkoj materijalizaciji, koju jedni priželjkuju, dok je se drugi plaše, mogu spriječiti valjda još jedino sami esdepovci, “mangupi iz vlastitih redova”, tako da nagovore dio vlastitog članstva da glasuje za Bandićeva suparnika Josipa Kregara. Najava J. Mesića da će nastojati da glasove hadezeovaca ne dobije Bandić sigurno će ih pokolebati i odvratiti od te namjeravane nepodopštine i “političke diverzije”.

U Osijeku, gdje je nekada bio moćnim, HDZ je, nakon što se došlo glave Glavašu, nemoćniji nego u Zagrebu. Zapravo, , pitanje je li može li HDZ bez potpore svojih političkih satelita, u nekim važnijim mjestima uopće pobijediti? Da Andrija Hebrang kao “saborski izaslanik” nije dan prije izbora u Bleiburgu vraćao stranačko klatno udesno, možda Jadranka Kosor i ne bila onako razdragana HDZ-ovim izbornim rezultatima. Zahvaljujući Hebrangovoj stranačkoj odanosti i njegovu poznatom višku lojalnosti (nekoć Tuđmanu, a potom Sanaderu), HDZ je vjerojatno vratio dio do tada već odustalih svojih glasača.

S Milanovićem, a bez Bandića, SDP bi u Zagrebu možda prošao kao HDZ u Osijeku bez Glavaša. Ali važno je da su i u HDZ-u i u SDP-u zadovoljni. A što je s biračima? Jesu li i oni zadovoljni? Nakon “festivala demokracije”, oni ionako do idućih izbora uglavnom šute. Hoće li nakon prvih neposrednih izbora biti drugačije?