Veseli stranci i bijesni domaći

Na cesti su kolone: pred tunelima, pred naplatnim kućicama, automobili kilometrima mile korak po korak. U automobilima sjede domaći i strani turisti.
I, ponašaju se na dva posve različita načina. Dolaze novinari da ih pitaju kako im je, kako podnose vrućinu, što misle o prometu. I, uvijek je isto: stranci su vedri, dobro raspoloženi, puni pohvala. A domaći su nervozni, ogorčeni, psuju državu i ministra prometa.

I, u tome nema iznimaka. Svi su stranci veseli, svi su domaći ljudi bijesni. E, to ne može biti slučajno. Odakle razlika dolazi? Meni se čini da su njezini uzroci trostruki.
Prvo i prvo, stranci su, za razliku od nas, isplanirali svoje putovanje. Isplanirali su ga tako da ih ne zaskoče nepredviđene okolnosti. Njima dvosatno čekanje u koloni ne znači nikakav gubitak, a nama najčešće znači katastrofu.

Drugo, stranci nisu djetinjasti i neurotični. Oni ne osjećaju prisilu da iskoriste svaku sekundu svoga odmora, niti očekuju da im na tome odmoru sve teče savršeno. Zato i uviđaju da je stajanje u koloni tek manja nevolja koju će ionako ubrzo zaboraviti.
Treće, stranci su svjesni vlastite odgovornosti. Oni znanju da su sami izabrali dan i sat kad će krenuti na put. Zato su spremni snositi posljedice svoje odluke, pa makar to bilo i čekanje na cesti. Oni vjeruju da je tako pošteno.

E sad, budući da između nas i njih postoje takve razlike, čovjek mora pomisliti da iza toga stoje i neke općenitije zakonitosti koje se tiču mentaliteta i svjetonazora. I doista, kad se bolje pogleda, autocesta se može shvatiti kao cesta života kojom svi putujemo, a razlike u ponašanju između nas i stranaca kao razlike u pogledima na život.

I, gle: kao što stranci planiraju putovanje, tako oni planiraju i život. Niti improviziraju, niti se pouzdaju u sreću, nego gledaju godinama unaprijed i pripremaju se, koristeći se iskustvom. Za nas je pola godine daleka budućnost o kojoj nismo kadri ni misliti, a iskustva kao da i nemamo.

Onda, kao što stranci nisu cendravi kad se radi o ljetovanju i odmoru, tako nisu cendravi ni inače. Oni znaju da se život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka i kadri su razlikovati veliku nevolju od male, pa ne padaju u očaj za svaku sitnicu. A upravo to mi radimo: nemamo nikakve hijerarhije ni u čemu, pa smo zato stalno u nekim ekstremima.

Napokon, kao što su svjesni odgovornosti za svoje putovanje, tako su stranci svjesni i odgovornosti za vlastiti život. Ne ponašaju se kao domaće životinje, koje netko drugi treba da hrani i vodi, nego preuzimaju uzde u svoje ruke.
Eto, to su te razlike. Kad ih čovjek ovako pobroji, ne izgledaju osobito velike. Ali, zapravo su bitne: one dijele putovanje od srljanja i život od životarenja.