11 priča hrvatskih branitelja koji su pobijedili i uspjeli u životu

Boris Klapirić: Motika najbolje liječi ratne ožiljke  

Boris Klapirić, satnik HV-a, pripadnik 3. bojne 4. gardijske brigade, među vodećim je proizvođačima lubenica u Imotskoj krajini i jedan je od 22 zadrugara dobro osmišljene braniteljske poljoprivredne zadruge Imoćanka. Donosimo vam njegovu priču. 

– Nakon što sam otišao u mirovinu, živio sam jedno vrijeme u Splitu. Nije mi trebalo puno vremena da shvatim kako mi se život sveo na put od lifta u zgradi do obližnjeg kafića. Znao sam da to na dobro ne može izići i donio sam, mislim, najbolju odluku u životu.

Prodao sam stan u Splitu, novac uložio u obnovu obiteljske kuće u Vinjanima Donjim kod Imotskog, preorao njivu i počeo se baviti poljoprivredom. Nije mi trebalo puno vremena da shvatim kako se kvaliteta mog života drastično promijenila, jer sam put od lifta do kafića zamijenio putem od kuće do njive. A braniteljsko zadrugarstvo u koje sam se uključio bio je još bolji potez – iskreno će Boris Klapirić, satnik HV-a, pripadnik 3. bojne 4. gardijske brigade, danas jedan od najvećih proizvođača lubenica u Imotskoj krajini.

Osjećamo se korisno
S balkona svoje obiteljske kuće vidi parcelu u Imotskom polju na kojoj je ove godine posadio oko 12 tisuća sadnica lubenica. Prvih dana kolovoza očekuje ga velik posao.

Počet će berbu lubenica na 300 hektara zemljišta, a sav urod od oko 300 tona otkupit će mu braniteljska poljoprivredna zadruga Imoćanka, koja se specijalizirala za otkup voća i povrća.

– Ta naša zadruga za nas poljoprivrednike je spas. Kada se odlučimo za sadnju lubenica, krumpira ili nečeg drugog, znamo da će sve što proizvedemo biti otkupljeno. Osim toga, zadruga nam pomaže i na početku proizvodnje, osigurava sadnice i zaštitna sredstva – objašnjava Boris Klapirić koji danas umjesto puške drži motiku u ruci.

Smisao bavljenja poljoprivredom nije samo u zaradi. Zaraditi se može i na drugi, puno lakši način, kažu okretni i spretni Imoćani. Njihovoj tvrdnji neće se protiviti ni Boris, ali će napomenuti da svakom ratniku koji je prošao sva najteža bojišta, motika i zemlja donosi smirenje i neko zadovoljstvo, posebice onima na čijoj je duši rat ostavio neizbrisive ožiljke.

– Svako malo, mi zadrugari branitelji okupimo se, razgovaramo o budućnosti naše zadruge, o tome što bismo trebali raditi. Svatko od nas da neki prijedlog, osjeća se zadovoljno i korisno. Nema većeg zadovoljstva od priče kako napreduje krumpir, lubenice ili neke druge kulture koje smo posadili. Kada nema posla na njivi, ima ga u zadruzi – kaže Boris Klapirić, samo jedan od 22 zadrugara braniteljske poljoprivredne zadruge Imoćanka.

Ta zadruga osnovana je prije pet godina. Prve godine otkupila je samo sto tona voća i povrća, a ove godine očekuje se da će premašiti dvije tisuće tona. Iz godine u godinu povećava se i broj kooperanata zadruge. U pet godina broj se upeterostručio – počeli su sa 60 kooperanata, a danas ih imaju 300 iz cijele Imotske krajine.

– Do pojave naše zadruge u Imotskoj krajini nije bio organiziran otkup. Sve što se proizvelo išlo je na zelene tržnice, ali pojavom trgovačkih lanaca prodaja je na njima padala, pa ljudi nisu imali gdje sa svojim proizvodima. Mi smo sve što smo proizveli prodavali Agrokoru, preko njegove tvrtke Agrofructus iz Opuzena – priča Teo Klapirić, upravitelj zadruge.

Dvadeset i dvojica imotskih branitelja okupljenih u zadrugu Imoćanka, među kojima je i satnik HV-a Boris Klapirić, namjeravaju iz godine u godinu širiti proizvodnju.

Za sada im, kažu, probleme stvara to što nemaju hladnjaču i druge objekte potrebne za otkup voća i povrća. Zato se snalaze na razne načine i usklađuju berbu kako bi otkupljene proizvode što prije odvezli u opuzensku hladnjaču.

Koncesija i za uzgoj luka
– Problem je to što zadruga teško može dobiti kredit od HBOR-a za razvoj. A kada bi to bilo moguće, ne bismo se plašili investiranja u gradnju hladnjače. Ovako, sami ne možemo – dodaje upravitelj Teo Klapirić.

Imotski branitelji, osim proizvodnje i otkupa voća i povrća, počeli su i s manjom proizvodnjom crnog i bijelog imotskog vina. Nazvali su ga po svojoj zadruzi, Imoćanka, izradili etikete i za sada pune manje količine.

Dobili su u koncesiju desetak hektara državnog zemljišta u Imotskom polju i na njemu namjeravaju započeti uzgoj luka srebrenca.

Teo i Boris Klapirić iz braniteljske zadruge Imoćanka kažu da njihova zadruga nije jedina na području imotske općine.

Iz tog kraja punile su se sve gardijske brigade, a najviše 4. gardijska koja je imala svoju Imotsku bojnu. Ministarstvo branitelja dalo im je poticaj od 150 tisuća kuna, a i imotska općina iz svog proračuna daje od 20 do 50 lipa poticaja za kilogram otkupljenog voća ili povrća.

* Svih 11 priča hrvatskih branitelja koji su pobijedili i uspjeli u životu pročitajte u tiskanom dvobroju Večernjeg lista za 4. i 5. kolovoza.