123. požeška brigada – Sudjelovali u prvoj pobjedi HV-a u ratu

Koja je prva značajna pobjeda Hrvatske vojske u Domovinskom ratu? Na ovo pitanje malo tko bi znao odgovor, a mnogi bi se začudili kada bi saznali da se to dogodilo neposredno nakon vukovarske tragedije i da je tom akcijom nazvanom Orkan oslobođen najveći dio zapadne Slavonije, a za Božić 1991. godine cijela Požeština dobila je najveći dar – slobodu, piše magazin Oluja.

U toj akciji jednu od najvažnijih uloga imala je požeška 123. brigada osnovana 11. studenog 1991. Formirana je od 63. samostalnoga bataljuna i 4. bataljuna 108. brodske brigade. Njezin zapovjednik bio je general pukovnik Miljenko Crnjac, danas u mirovini i teško bolestan. Zamjenik zapovjednika bio je Zdenko Farkaš, a pomoćnik zapovjednika Željko Samardžija.

– Cijela akcija imala je veliko značenje ne samo zato što smo dobili prvi i površinom veliki oslobođeni teritorij nego i zbog vremena kada se to dogodilo. Naime, nije bilo isto osloboditi teritorij krajem 1991. kada je situacija u svakom pogledu bila daleko teža nego tri – četiri godine kasnije. Nažalost, ovaj događaj još nije na pravi način valoriziran. Nadamo se da će tome pridonijeti i knjiga koju piše zapovjednik Crnjac. Čak ne postoji ni medalja za sudjelovanje u toj akciji kao što postoji za Bljesak, Oluju i neke druge akcije – upozorava brigadir u mirovini Željko Samardžija, ratni pomoćnik zapovjednika 123.brigade.

Zdenko Farkaš, zamjenik zapovjednika 123. brigade prisjetio se da se već početkom ljeta 1991. počeo osjećati strah stanovništva zbog čega je bilo pojedinačnih napuštanja domova, a to, dodaje, nije bilo bezrazložno jer su to vrijeme bile učestale barikade te otmice na cestama u zapadnom dijelu Požeštine gdje je većinom živjelo srpsko stanovništvo. – Bilo smo u okruženju ratnih djelovanja. Već su se na uho čuli topovi s gradiškog i slavonsko-brodskog područja. Snagu i odlučnost da krenemo u akciju oslobođenja dala su nam i stradanja koja su se u to vrijeme događanja u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, Škabrnji te u našoj blizini, u Voćinu, Četekovcima, Balincima. Čekanje u takvoj situaciji nam nije išlo na ruku. Odlučili smo se na napadna djelovanja. Nitko od nas nije mogao predvidjeti kako će to završiti, ali uspjeli smo. To je nakon pada Vukovara donijelo veliki optimizam ne samo Požeštini nego i drugim dijelovima Hrvatske koji su bili okupirani. Taj uspjeh bio je jedan od prvijenaca u Domovinskom ratu – ističe Farkaš dodajući da su svuda nakon toga dočekivani s radošću i vjerom kako je moguće osloboditi cijeli okupirani teritorij.

Dali doprinos i u "Otkosu"

– Sjećam se kako smo početkom siječnja 1992.godine general Crnjac i ja išli u Ministarstvo obrane i usput smo svratili u jedan dućan na Gornjem gradu kako bismo kupili nešto za jelo. Bili smo u odorama i trgovkinja nas je pitala odakle smo. Kada smo joj rekli, ona je kazala da mi ne možemo ništa platiti jer dovoljno patimo. To je bio prekrasan osjećaj – prisjetio se Farkaš.

Uz veliko zajedništvo i hrabrost, uspjehu akcije Orkan kojoj je prethodila akcija nazvana Otkos kojom je spriječeno približavanje srpskih paravojnih snaga Virovitici i Grubišnom polju, pridonijela je i dobra organizacija akcije i brigade te rana priprema.

Naime, još u ljeto 1990. godine počele su pripreme u naoružanju. Tada je Skupština općine Slav. Požega za komandanta Štaba teritorijalne obrane imenovala jednog Hrvata – Miljenka Crnjca. – Oružje TO bilo je uskladišteno u vojarni i mi smo tražili da se napravi izuzeće 30 kalašnjikova za osiguranje općine te dvogledi i radio-stanica za čuvanje ljetine. No, nisu nam dopustili. Zato smo jednostavno počeli krasti. Iz skladišta smo krali dvoglede, bombe, „škorpione“, ali kalašnjikove nismo mogli. Radili smo to kao djeca – dvojica odvuku oficira u stranu, a treći krade – ispričao je Miljenko Crnjac prije devet godina u razgovoru za lokalni Požeški list.

U jesen 1990. godine općinskim novcem kupljeno je 150 kalašnjikova koji su dani provjerenim ljudima. Neki su imali i vlastito oružje. S jedne strane pozivalo se srpsko pučanstvo, ali i njihova politička stranka na suradnju, razgovor i mir, a s druge strane počele su tajne pripreme za obranu u slučaju da dođe do napada srpskih paravojnih snaga. Međutim, već početkom 1991. godine prema policijskim izvješćima vidljivo je da sve češće dolazi do provokacija, počevši od uobičajenog uništavanja hrvatskih zastava, do traženje referenduma o izdvajanju sela zapadne Požeštine i njihovo pripajanje općini Pakrac, postavljanja barikada i pojavljivanja pripadnika JNA u transporterima na cestama.

U lipnju 1991. počelo je službeno stvaranje 123.brigade.

Prvi dragovoljci

Na stadionu NK Dinamo u požeškom prigradskom naselju Vidovci okupilo se 7. lipnja prvih 18 dragovoljaca-policajaca, a šest dana poslije potpisani su prvi ugovori za 63. samostalni bataljun koji je u to vrijeme, uz četiri gardijske brigade, bio jedina postrojba ZNG-a „A“ formacije. Krajem lipnja pristigla je zapovijed o formiranju 4. bojne 108. brigade kojoj je zapovjednik postao Željko Samardžija.

U kolovozu se dogodio prvi napad srpskih pobunjenika na mjesto Orljavac u Požeštini. Tada je došlo do okupacije sjeverozapadnog dijela općine s namjerom da se ona pripoji tzv. SAO krajini „Zapadna Slavonija“. U rujnu je u Požegi, na veliko veselje i radost stanovništva te pripadnika HV-a, došlo do oslobođenja vojarne. Na taj način došlo se do velike količine oružja. Nakon toga dogodio se najžešći napad zrakoplova na Požegu, bombama se posebno gađala požeška vojarna. Na svu sreću nije bilo ljudskih žrtava već samo materijalne štete. Sve su češći bili sukobi i na crtama razgraničenja u Požeštini koji odnose i prve živote naših branitelja. Posebno tragičan dan bio je 2. prosinac kada je na putu prema bazi na Papuku iz zasjede ubijeno 11 gardista, od čega 9 pripadnika 123. brigade.

Odluka o pokretanju akcije Orkan donesena je na jednom sastanku početkom prosinca u Podravskoj Slatini kojoj je nazočio i tadašnji ministar obrane Martin Špegelj. U njoj su uz požešku brigadu sudjelovali i pripadnici 121. novogradiške brigade, 127. iz Virovitice i 136. iz Podravske Slatine. Akcija je na području Požeštine počela 10. prosinca kada je oslobođeno 13 sela. Najžešće borbe koje su trajale tjedan dana vodile su se za sela Kamenska i Mijači, a na Božić u popodnevnim satima stigla je vijest koju je objavio lokalni radio o oslobođenju cijele zapadne Požeštine. Idućeg dana pao je i zloglasni logor Bučje.

Krilatica - "123. ide dalje"

U to vrijeme nastala je poznata krilatica „123.ide dalje“ jer kada su krenuli s protjerivanjem neprijatelja nisu stali, ali zaustavilo ih je potpisivanje Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992.godine.

– Da smo tada nastavili, bez problema bismo stigli do Okučana, odnosno do granice s Bosnom i Hercegovinom. Ne bi bila potrebna akcija Bljesak. Mi smo tada bili na to spremni – ističe Željko Kalić, koji je u to vrijeme bio zapovjednik 1. bojne 123. brigade.

Nakon toga mnogi njezini pripadnici borili su se na ostalim ratištima diljem Hrvatske te u Bosni. Do Sarajevskog primirja brigada je imala 57 poginulih i 402 ranjena pripadnika, a broj njenih pripadnika koji više nisu među živima je 82.

>>U posljednjih 15 godina umrlo 30 tisuća branitelja