Kada 8. listopada proslavimo Dan neovisnosti, obilježit ćemo dan kad je prije 26 godina Jugoslavija za Hrvatsku postala prošlo svršeno vrijeme. Iz vremena kad smo tek počeli koračati prema državi, koju smo romantičarski zamišljali kao majku koja će uvijek pokazivati brigu za svoju djecu, ostale su zabilježene riječi prvog predsjednika Franje Tuđmana: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”. Danas možemo reći: “Točno, predsjedniče, imamo je, ali puno smo griješili na tom putu. I, da, nismo baš sigurni da smo je uspjeli napraviti onakvom kakvu smo željeli...” Svatko od nas mogao bi sastaviti svoju ljestvicu propusta zbog kojih je Hrvatska danas nisko na razvojnim ljestvicama, zbog kojih se društvo utapa u pesimizmu i živi po inerciji da je još dobro, jer uvijek može biti i gore... Ovo su naši prijedlozi.
LUSTRACIJA
Uvijek sam smatrala da bi bilo dobro da smo lustraciju mogli izvesti kad smo stvarali državu, jer bi to dovelo do svojevrsnog pročišćavanja društva, ali mi je bilo logično da to nije izvedivo zbog agresije. Sad kad se ideološki svađamo i još raspravljamo o utjecaju Udbe i udbaša na društvo i državu, mislim da je to bila pogreška. Trebalo je pokušati, unatoč ratu. Uza sve kaose kroz koje smo prošli, jedan više ili manje, bilo bi svejedno. A možda bi danas bilo drukčije. Prihvatili smo da se nešto ne može i dalje nismo išli. No, egzekutori i žrtve jednostavno ne mogu zajedno, a izostanak lustracije ugradio je nepravdu u temelje sustava. Govorilo se i da su nam trebali ti ljudi jer su jedino oni, a ne hrvatski disidenti koji su ležali po zatvorima i bili isključeni iz javnog života, poznavali tehnologiju vladanja i ustrojavanja države. Možda. Ali, stvarno, kako znamo da je to tako? I kako znamo da bi bez njih sve propalo? Naravno, ne znamo. Prihvaćena je dogma koja je došla na naplatu.
POVIJESNI RAČUNI
Tuđmanova pomirba nije uspjela. Bila je to politika guranja povijesnih prijepora pod tepih. Povijesne je račune trebalo zaključiti odavno i pošteno, priznavanjem zločina i prihvaćanjem činjenica o tome, bez pokušaja da ih se opravdava bilo kakvim kontekstom. NDH je zloćudna epizoda i tražiti kontekst koji bi ublažio strahote Jasenovca neodgovorno je i bolesno relativiziranje zla. Isto tako, trebalo je priznati da antifašizam u Hrvatskoj nije imao demokratski sadržaj, da su u ime antifašizma počinjeni zločini nakon Drugog svjetskog rata te da se umjesto slobodnog društva razvijao totalitarni režim. Istina, mekši nego u drugim komunističkim zemljama Europe, ali u svojoj biti neslobodan. Činjenicu zatiranja slobode besmisleno je ublažavati tezama da su ljudi onda imali posla i da su bolje živjeli. To ne mijenja dušu totalitarizma.
PREVLADAVANJE TEMA IZ RATA Rat je završio prije 20 godina, ali u društvenoj svijesti još traje. Možda za generacije koje su proživjele strahote drukčije i nije moguće. No, mladi naraštaji, rođeni poslije rata, odrastaju u nepovjerenju, segregirani u školama i u sadržaju kojemu ih poučavaju. Mnoštvo ljudi koji su kao mladi branili domovinu danas smisao vidi u ratnim uspomenama, pa i protestnim akcijama koje se na toj ideji pokreću, jer se osjećaju zapostavljeni, odbačeni, nevrijedni, njihova hrabrost i žrtva nepotrebni.
REFORMA OBRAZOVANJA
Dok Finska u hodu prilagođava svoj obrazovni sustav zahtjevima vremena, razvoju tehnologije i pojavi novih profesija, u Hrvatskoj se gubi energija na kadrovsko popunjavanje Povjerenstva za reformu kurikula kako bi se postigla ideološka ravnoteža. Najvažnije je koliko će biti “naših”, a koliko “vaših”. Od merituma stvari još smo daleko. Kad se u proračunu dijeli novac, obrazovanje je na kraju reda. Imamo škole u kojima nema toaletnog papira ako ga ne kupe roditelji. Imamo škole u kojima nema grijanja. O tehnološkim inovacijama nema smisla govoriti. Robotička diverzija na sustav koju je izveo poduzetnik Nenad Bakić, opremajući učionice robotima na kojima djeca uče programiranje, polučila je veći učinak od svih ideoloških rasprava.
REFORMA PRAVOSUĐA I OBRAČUN S KORUPCIJOM
To je temelj društvene sigurnosti. Pravo na pravdu, i to u razumnom roku, mora biti zajamčeno svima. Iako je u okviru ulaska u EU na tom polju napravljeno dosta, borba protiv korupcije izgubila je zamah. “Veliki” slučajevi nisu završeni, pravomoćnih presuda gotovo i nema. Novac stečen nezakonitim postupanjem nije vraćen.
KAŽNJAVANJE PRETVORBENOG KRIMINALA I POVRAT NOVCA Naravno da je ta ideja pomalo utopijska. No, svi znamo kako se društveno vlasništvo pretvaralo u državno, pa privatizacijom postajalo privatno. Svi se sjećamo da se grabež događao u ratu. Radna mjesta su nestala, progutala ih je predatorska akumulacija kapitala. Ljudi su se vratili s bojišnica na cestu. Od tog se procesa Hrvatska do danas nije oporavila. Ni materijalno, ni mentalno. I u tom je dijelu izostala društvena pravda, jer nitko ni za što nije odgovarao, golemo je bogatstvo razgrabljeno, stvorena je elita koju više nitko i ne pita kako je stekla prvi milijun...
INVESTICIJSKA KLIMA
Investitori zaobilaze Hrvatsku jer znaju da ih ovdje čekaju zapreke, spora administracija, neriješene zemljišne knjige, nestabilan porezni sustav, komplicirani propisi... Politička volja za uklanjanje prepreka postoji, ali stvari stoje tako da će još mnogi investitori otići drugdje, ostavljajući nama prazne livade na kojima nikada neće niknuti green field investicije.
STRATEŠKO RAZMIŠLJANJE
To je vještina koju nismo uspjeli svladati. Ni u jednom području života hrvatsko društvo nije znalo kamo ide, zašto, kako će tamo stići i kada. Iznimka u pogledu cilja bila je samo borba za slobodu i samostalnost. Ostale se stvari događaju bez strategije, po inerciji. Nerijetko stihijski. Pogledajte, recimo, Piranski zaljev/Savudrijsku valu. Slovenija je uvijek imala konsenzus da je to njihovo. Svi njihovi političari pjevali su istu pjesmu. U Hrvatskoj, kao i uvijek, raštimani orkestar. Pogledajte obrazovanje, kulturu, poreznu politiku... Strategija? Što je to?
NEPOTIZAM I PODOBNOST
Ako nemaš nikoga, ako ti nitko ništa nije dužan, najbolje je da kreneš konobariti u Irsku. Tako bismo mogli ironizirati situaciju u kojoj su političke i rođačke veze važnije za dobivanje posla od diploma, iskustva, sposobnosti... Tko misli da je ovo pretjerivanje, neka posluša ovotjedno svjedočenje Božidara Kalmete na sudu. “Predsjednik stranke ljutio se što se u Hrvatskoj pošti zapošljavaju svi drugi više nego naši ljudi...”, rekao je. I, da, ne odnosi se to samo na HDZ. Treba li vam još nešto?
REFORMA UPRAVE Uprava buja sa svakom promjenom vlasti. Hrvatska je europski primjer neefikasnosti i procedura koje dovode do ruba očaja. Uprava neće biti reformirana jer se nijedna vlast ne usudi o tome logično i hrabro razmišljati. Dakle, ako ste omogućili da građanin neke usluge dobije elektroničkim putem, to znači da ne možete više zapošljavati, nego morate nekoga i otpustiti kako bi sustav imao smisla i bio financijski održiv, zar ne? Ah, kazali ste – ne...
OTVORENO DRUŠTVO U KOJEMU ĆE SE POŠTOVATI RAZLIKE
Ni to nismo uspjeli napraviti. Previše je otpora, čak i kad su ideje koje treba realizirati pozitivne. Pogledajte, recimo, Istanbulsku konvenciju, koja sve zemlje koje je ratificiraju obvezuje da stvore snažniji okvir za borbu protiv nasilja u obitelji, pogotovo nad ženama. Lijeva vlada Zorana Milanovića nije je htjela ni staviti na dnevni red, a desna Andreja Plenkovića nailazi na otpor jer se u dokumentu spominje rod/spol kao društvena, a ne prirodna kategorija. Da, svi smo protiv nasilja, ali, ipak, znate...
MORALNO DRUŠTVO
I dalje smo društvo u kojemu se slabo trza kad neki dužnosnik iskoristi priliku da bi sebi nešto osigurao. U moralnom društvu zastupnici se ne bi usudili, recimo, otići u mirovinu na jedan dan kako bi osigurali iznos koji im u tom trenutku pripada, a onda drugi dan aktivirali mandat i nastavili primati saborsku plaću, znajući da ih jednom čeka mirovina koju su mudrim manevrom zaštitili od nepredviđenih zakonskih rezova. U moralnom društvu tetka na političkoj poziciji ne bi zaposlila nećakinju na čelo gradske ustanove, a bivša predsjednica Ustavnog suda ne bi primala plaće koje joj ne pripadaju... Nabrajati možemo beskonačno.
REFORMA POLITIČKOG SUSTAVA Vlast dolazi od naroda i pripada narodu. Zbog čega, onda, hrvatski narod nema taj osjećaj? Zato što vlast, istina, dolazi od naroda, ali nakon izbora narod na nju ne utječe. Dakle, ona mu ne pripada. Model otvorenih lista, čak je i u ovom oskudnom obliku koji smo dobili, donio minirevoluciju. U Sabor su ušli neki ljudi koji kod stranačkih vodstava ne bi imali šanse. Zamislite kad bi na takav način Hrvati mogli birati 50 posto zastupnika. Lijepo, zar ne?
DEMOGRAFSKA OBNOVA
Hrvata više umire nego što se rađa. Država se pokazala nesposobnom u rješavanju demografskih problema, i koju god je mjeru osmislila, efekt je na kraju bio – minus. U broju djece, naravno. Lakše je, naravno, planirati kupnju službenih limuzina nego rađanje djece. Stanje je takvo, kažu istraživanja, da kad bi se sad fertilitet povećao dvostruko, trebalo bi 50 do 60 godina da se Hrvatska demografski obnovi.
ISELJAVANJE
Mlade obitelji ne žele više trošiti energiju na pokušaje da kvalitetno žive u Hrvatskoj. Odlaze i ne misle se vraćati. Odgovorna politika mora poduzeti sve da pokrene gospodarstvo i stvori perspektivu. Bez toga, Hrvatska će se pretvoriti u prelijepi prazan prostor. I za kraj, kao misao vodilja, riječi još jednog velikana, Vlade Gotovca: “Mi još nismo naučili, mi Hrvati, da samo o nama ovisi što je naše. Nije dovoljno samo čuvati vrijednosti. Da bi se postojalo s perspektivom, one se moraju i stvarati...”
Od ovih 15 jedan je ipak najvažniji. Ostali su sporedni. Najvažnije je da državno odvjetništvo i pravosudni sustav ne funkcioniraju. Da je bar 1% ljudi koji su se okoristili uhićeno i osuđeno, bilo bi manje korupcije u cijelom društvo. Ovako jasno je da je državno odvjetništvo pod političkim utjecajem, a pravosuđe pod utjecajem kapitala. To je put bez povratka.