19 likvidacija od 1993., do danas 16 neriješeno

U Hrvatskoj nema mafije, ona postoji samo na Siciliji. Proizlazi to iz pravomoćne sudske presude i izjave jednog od nekadašnjih ministara policije. No ako u Lijepoj našoj nema mafije, tko su onda svi oni "čvrsti" dečki koji s vremena na vrijeme kao sumanuti pucaju jedni po drugima, ne birajući ni mjesto ni vrijeme? Tko su ljudi zbog kojih su Zagreb, a i većina drugih gradova, postali nesigurni za život te bi se u njima, vjerojatno u sklopu turističke ponude, uskoro mogle nuditi i  pancirne košulje?

Ako u Hrvatskoj nema mafije, u što građane ove države već godinama uvjeravaju političke, policijske i pravosudne glavešine, kako je onda moguće da nevini građanin Zoran Domini padne kao usputna žrtva mafijaških obračuna? Još bolje, kako je moguće da za ispaljivanje projektila iz ručnog bacača u centru grada i smrt građanina Dominija ni nakon sedam godina nitko nije kriv?

Nesposobna država
Pitanja su to koja godinama postavljaju porezni obveznici. I isto tako godinama na njih nitko ne daje odgovore. A kako bi i dao kad je državni aparat očito nesposoban da se uhvati u koštac s "poduzetnicima" koji krvavi novac stečen kriminalom sada ulažu u legalne poslove. Dovoljno je prolistati statistike kojima se policija tako rado diči. A one pokazuju da je samo u Zagrebu, od 1993. do danas, bilo 19 mafijaških obračuna sa smrtnim ishodom.

Od tih obračuna, u kojima su suprotstavljeni klanovi jedni na druge jurišali svom raspoloživom teškom artiljerijom, na kojoj bi im pozavidjele i omanje vojske, za čak 16 ubojstva može se reći da su neriješena. Točnije, u 12 slučajeva, od kojih prvi datira iz već davne 1993., počinitelji su nepoznati, dok je u ostala četiri država uspjela nekog optužiti. No razvikane priče, poput likvidacija Ivana Šakote, Sphejtima Taqija, Željka Šobota, pa čak i Vjeke Sliška, kao mjehur od sapunice rasplinule su se na sudu. Za likvidacije prve trojice sudilo se nekima od optuženih u tzv. zločinačkoj organizaciji, maratonskom procesu koji je trajao tri godine i koji je trebao pokazati da je država sposobna za obračun sa svim pipcima mafijaške hobotnice.

No, nakon tri godine spektakularnog suđenja, u koje su uloženi milijuni poreznih obveznika, priča je ostala bez završetka. Ubojstva Šakote, Taqija i Šobota, koje policija smatra riješenim slučajevima, pravosudno su ostala nedorečena jer nema dokaza. Točnije, opipljivih i kvalitetnih dokaza koji bi doveli do osuđujućih presuda.

Ubijen pred policijom
Uvidom u te iste policijske i pravosudne statistike, ispada da je država sposobna pobijediti organizirani kriminal samo onda kad se on sam za to pobrine. Pa tako, primjerice, nije bilo teško razriješiti ubojstvo neokrunjenog kralja podzemlja Zlatka Bagarića kad su smrtonosni hici u njega ispaljeni pred policajcima, koji su ga privodili zbog cjelonoćnog divljanja po lokalu braće Rodić. Još je lakše bilo riješiti ubojstvo Veselina Marinova, kad se Vinko Žuljević Klica s pištoljem sam došetao u policijsku postaju. Baš kao što se sam predao i Zdravko Šiškić, nakon što je zbog rasprave o novcu usmrtio Ivana Mirka Krpelnika.

Sliškov ubojica, pak, i sam je ubijen na trgu u središtu grada, prepunom svjedoka, odmah nakon što je pucao u Sliška. No puno je teže bilo doznati tko stoji iza likvidacije. To je pitanje na koje ni šest godina nakon smrti kralja poker-automata nije odgovoreno. Dapače, nedavno je jedan od atentatora, Marko Nikolić, na ponovljenom suđenju nepravomoćno oslobođen. Kako je moguće da netko prvi put bude osuđen na 30 godina zatvora, a drugi put bude oslobođen? Odgovor ?e možda dati treće suđenje. Pod uvjetom, naravno, da ga bude.
S druge strane, iz ono malo donesenih presuda može se iščitati da se zločin isplati.

Jer kako drukčije tumačiti male kazne, oslobađajuće presude koje klasične likvidacije tumače kao prekoračenje nužne obrane ili pak presude koje moraju biti oslobađajuće jer su dokazi traljavo ili nezakonito prikupljeni? Kad se sve to uzme u obzir, zapravo se nitko u ovoj državi ne bi trebao čuditi što se mafijaši nikoga ne boje. Ne trebamo se čuditi što nekadašnji protagonisti novinskih crnih kronika postaju rado viđeni gosti na džetseterskim zabavama ili čak postaju dijelom ekonomske, pa i političke elite. Ne bi se trebalo čuditi što su dečki s vrućeg zagrebačkog asfalta, nekadašnji prvi ešalon, postali životni uzor novoj, brutalnijoj i mlađoj generaciji kriminalaca.

Jer dok god policijski i obavještajni aparat, poput nojeva zabija glavu u pijesak, čekajući da se pripadnici suprotstavljenih klanova međusobno pobiju, ti novi mafijaški klinci zaista se nemaju koga bojati. Uz nespreman i nesposoban policijski i obavještajni aparat, lišen insajderskih informacija i opterećen kadrovskim križaljkama nakon svakih izbora, bojati se očito moraju samo građani. Jer prošlotjedna pucnjava na Prisavlju pokazuje da je samo pitanje dana kad će Hrvatska dobiti novog Zorana Dominija.