Galbraith: Bio je to bijeg od autoritarne države

Prije točno 20 godina na zagrebačkom se Trgu bana Jelačića dogodio skup kakav se vjerojatno u Hrvatskoj više neće ponoviti. Večer koja se i danas pamti kao Dan neovisnosti Radija 101 bila je usporediva samo s koncertom Prljavog kazališta na istom mjestu koji je zapravo označio odlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Razgovarali smo s tri osobe koje nisu izravno sudjelovale u organizaciji, ali su imale važne, neki čak i ključne uloge u cijeloj priči oko najvećeg prosvjeda ikad održanoga u Hrvatskoj. Naš ugledni redatelj Vinko Brešan bio je na prosvjedu, a on također potpisuje i film Dan nezavisnosti.

Više se ne može ponoviti

– Zaista nisam ljubitelj prosvjeda i masovnih okupljanja, no ipak su to bili prvi veći prosvjedi koji su se događali u modernoj Hrvatskoj. K tome se zbivao odmah ispod mog prozora jer sam u to doba živio na Dolcu. A i sam sam bio protiv gašenja Radija 101, smatrao sam kako je to institucija koja nam je potrebna – kaže ugledni redatelj.

– U prolazu kroz gomilu naletio sam na svojeg profesora Zvonimira Berkovića, pa smo zajedno stajali i komentirali što se oko nas događa. Tada me se posebice dojmio Ivan Zvonimir Čičak koji je pokazao svoje govorničke vještine, fantastična su bila i Zločesta djeca. Osobito me impresioniralo jako šaroliko društvo, bio je to presjek Hrvatske i po horizontali i vertikali – ispričao je Brešan pa se prisjetio i snimanja filma.

– Nazvala me Zrinka Vrabec Mojzeš, a ja sam to prihvatio. Zanimalo me uhvatiti se u koštac s tim događajem, ali i izboriti se s arhivskim snimkama, prikazati emocije koje su postojale te večeri arhivskim materijalom. Bio je to izazov, naglasio je i osvrnuo se i na prosvjed novijeg datuma. – Iz sličnih motiva otišao sam i na prosvjed za kurikularnu reformu. Međutim, to se bitno razlikovalo u odnosu na 1996., bila je drukčija atmosfera, a i mi smo bili drukčiji ljudi. Pobijedili smo u ratu, mislili smo da možemo sve. Svi su tamo dolazili optimistični, mislili su kako će Hrvatska biti prekrasna i da je dovoljno samo izići na ulicu. No, mi smo se u međuvremenu razočarali, ništa od toga nije se ostvarilo. I zato se danas takav prosvjed ne može ponoviti – zaključuje Vinko Brešan.

Tadašnji zamjenik načelnika PU Zagrebačke Vladimir Faber ostat će posebno zapamćen po svojoj ulozi u danima kada se rješavala sudbina popularnog zagrebačkog radija. – Rođen sam u Zagrebu, “odrastao” u Kulušiću uz novi val, bendove poput Azre, Haustora, Prljavog kazališta, Parnog valjka, Pankrta i Idola. Urbani sam tip, redovno sam slušao Stojedinicu i imao punu informaciju o onome što se događa u gradu i oko Radija 101. U to vrijeme bio sam zamjenik načelnika PU zagrebačke, star samo 31 godinu, ali kao karijerni policajac znao sam da moram poštivati i provoditi zakone, a ne bezuvjetno slušati politiku – ističe Faber sjećajući se kako se večer prije najavljenog prosvjeda na Cvjetnom trgu okupilo nekoliko tisuća ljudi, pretežno studenata.

– Dobili smo zapovijed iz MUP–a da spriječimo to prosvjedno okupljanje. U konzultacijama sa svojim kolegama donio sam odluku da nećemo upotrijebiti silu. Sve kolege, Ivan Rukavina, tada načelnik Sektora policije PU Zagrebačke, Zoran Cvrk, zapovjednik Specijalne policije Alfa i Milijan Brkić, njegov pomoćnik, dali su mi podršku. Zanimljivo, podržao nas je tada i Tomislav Karamarko. Pitanje je kako bi se stvari razvijale da smo tada upotrijebili silu. Također, pritisci iz MUP–a i politike su se nastavljali. Informacije iz SZUP–a govorile su kako će središnji prosvjed biti relativno malen, nekih deset do dvadeset tisuća ljudi. No, mi smo sami napravili istraživanje. Uzorku od 500 stanovnika Zagreba lažno smo se predstavili kao agencija za istraživanje javnog mnijenja. Prema tom uzorku ispalo je da bi se na prosvjedu moglo pojaviti možda i više od 120.000 ljudi. Otišli smo kod ministra Ivana Jarnjaka, to smo mu ispričali i svoju odluku da nećemo spriječiti prosvjed opravdali i činjenicom kako je mirni prosvjed zajamčen Ustavom. Potvrdili smo da ćemo, ako na prosvjedu ipak bude nasilja, upotrijebiti silu. I zaista, na prosvjed je došlo najmanje 120.000 ljudi, prema nekim procjenama čak 150.000, više ljudi nego i na glasovitom koncertu Prljavog kazališta, govori Vladimir Faber opisujući kako se prosvjed odvijao u napetoj atmosferi, ali mirno i dostojanstveno.

– Dosta sam vremena provodio u Klubu arhitekata i kontinuirano kontaktirao s organizatorima. Postoji i jedna anegdota: Plan je organizatora bio da na kraju prosvjeda puste tzv. himnu “Dinamo ja volim”, ali nitko od njih nije imao tu kazetu pa je nastala panika. Imao sam je kod sebe i dao im. Čuđenje je bilo teško opisivo, policajac koji nosi “Dinamo ja volim”. A ja sam je imao kod sebe iz osobnog bunta, zbog otpora prema zloporabi policije u to vrijeme pa bih je povremeno i puštao, čisto iz inata, govori Faber.

Treći je čovjek u ovoj priči ondašnji američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith. I ovdje, kao i toliko puta prije, imao je važnu ulogu u rješavanju krize oko neovisnog radija.

– Bio je to nevjerojatan dan. U podne sam na Radiju 101 govorio o slobodi medija, a u 18 sati rodila mi se kći! Kaže nam to tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, jedini strani diplomat koji je podržao Radio 101.

Jedini strani diplomat

– Jako se dobro sjećam. Bio sam u svom uredu na Zrinjevcu, upravo sam trebao uručiti medalju generalu Zvonimiru Červenku. Govorilo se da će predsjednik Tuđman ukinuti koncesiju Radiju 101 i odlučio sam otići do radija i sudjelovati u programu u podne. Održao sam govor kako Hrvatska ne može biti demokratska ako država kontrolira sve medije. Upozorio sam da bi gašenje Radija 101 bilo štetno po odnose Hrvatske i SAD–a. Dok sam govorio, čuo sam taksiste s postaje ispred studija kako trube. Bilo je nevjerojatno! – prisjeća se taj diplomat.

No Galbraith je, kao i u nekoliko situacija ranije, zapravo djelovao na svoju ruku. Zato i jest bio jedini strani diplomat – drugi su čekali instrukcije iz svojih ministarstava, a “ministrima trebaju dani i dani da odluče na čijoj su strani”, kako sam kaže. Stoga je on svoje ministarstvo – preskočio.

– Nisam imao instrukcije iz State Departmenta, već sam na svoju odgovornost i koristeći svoj autoritet, svrstao SAD uz Radio 101. State Department sam jednostavno stavio pred gotovo čin i nisu imali izbora nego me podržati – kaže. Osjećao je, dodaje, da je Hrvatska na prekretnici. Da je Tuđman uspio ugasiti Radio 101, Hrvatska bi krenula prema autoritarnoj državi, smatra Galbraith. No na samom prosvjedu nije bio – umjesto toga, iz studija 101 otišao je u zračnu luku pa u London, gdje mu se u 18 sati rodila kći.

– Znao sam u tom trenutku da je Tuđman bijesan, ali nisam znao koliko. Odmah mi je oduzeo hrvatsko osiguranje, a nešto poslije, na velikom skupu HDZ–a nazvao me “traktorskim diplomatom” kao aluziju na moju vožnju sa srpskom obitelji za Oluje. Žalio se State Departmentu i tražio da me se povuče iz Hrvatske, no nije se usudio ustvrditi da sam persona non grata. Nakon toga smo vrlo, vrlo rijetko razgovarali – ispričao je ugledni diplomat.