Točno je 20 godina od objave Stabilizacijskog programa. Za javnost otvorena sjednica Vlade održana je u nedjelju 3. listopada navečer. Opća situacija u kojoj se tada radilo nezamisliva je današnjoj mlađoj generaciji. Oni uopće ne znaju što je to hiperinflacija, svakodnevna deprecijacija, švercanje devizama. Riječ deviza im je gotovo nepoznata, a nekada je bila „razlog postojanja“.
Mladi ne pamte rat, okupiranost trećine teritorija, nestašice struje, prometnu izoliranost, prognanike i izbjeglice po hotelima. Još manje znaju da su BDP, realne plaće i mirovine, investicije te 1993. bile doslovce u slobodnom padu, k tome nakon više od deset godina snažnog trenda smanjivanja. Ne pamte tu ratno-tranzicijsku krizu. Ono što vide danas je neka druga kriza. Logično je postaviti pitanje – ima li kakvih sličnosti između njih?
Loše funkcioniranje države
Ima. Koliko god su okolnosti promijenjene, nekoliko je bitnih elemenata sličnosti. Jedan od njih je dugotrajnost krize. Naš BDP pada već šestu godinu i ne vide se neki ozbiljni vanjski faktori koji bi nas povukli prema gore. Prijeti nam dugogodišnja stagnacija. Drugi zajednički faktor je osnovni uzrok dugotrajnosti krize – loše funkcioniranje države.
Zadržimo se malo na ovome. I prije 20 godina loše funkcionirajuća država nije bila u stanju svoje prevelike rashode pokriti poreznim prihodima. Nije se tada mogla zadužiti ni u inozemstvu ni kod domaćih banaka – kapital im je bio negativan. Stranih nije bilo. Prije 20 godina ta fundamentalna neravnoteža „zatvarana“ je (maskirana) jedinom preostalom tehnikom – bjesomučnim štampanjem domaćeg novca. Rezultat – hiperinflacija. U njoj je došlo do ogromnog dodatnog pada svih realnih plaća i mirovina. Bilo je slučajeva kada je samo u jednom mjesecu realna plaća ili mirovina smanjena za 10 posto. Pa idući mjesec novih šest posto. Pa opet...
Naravno, ljudi su bili zavaravani time što su svaki mjesec dobivali sve više i više novčanica sa sve više i više nula na njima, pa nisu ni primjećivali da cijene rastu brže. One su uvijek brže, zapamtite. A Vlada je i tada u iskrenoj brizi za standard stanovništva silom “kočila” cijene kruha, struje, telefona, benzina, prijevoza... Nije pomagalo. Kruh je bio jeftin, samo ga nije bilo po toj cijeni. Standard je prepolovljen u nekoliko godina.
Današnja država također godinama ne pokriva svoje rashode poreznim i drugim redovnim prihodima. Kumulira sve veći javni dug. Sve dok ima dovoljan broj onih u inozemstvu koji će financirati naše deficite, uz sve lošije uvjete. Dok ima... Kao i nekada, država silom istiskuje druge – stanovništvo i poduzeća. Za njih nema takvih kredita. Pada proizvodnja, time i plaće, ali samo u privatnom sektoru.
Štampaju se obveznice
Država se ne da. Opet štampa – nekada novčanice, danas drugu vrstu papira – obveznice. Ne pada joj na pamet smanjiti svoje rashode kao privatni sektor. Obrnuto, povećava ih i “pokriva” što povećavanjem poreznih stopa što zaduživanjem. I tako dodatno smanjuje konkurentnost privatnog sektora koji tone... Neka, samo da nam javni sektor ne bi stradao za nekoliko postotaka godišnje. Jer se ne želi pošteno reći – ljudi, moramo smanjiti ukupne izdatke za plaće, mirovine, socijalu...
Zašto se ne želi reći? Kakvo glupo pitanje, i mladi već znaju – pa izbori su tu, iza ugla. Kako ćeš dobiti izbore bez lažnih obećanja? I kako ćeš dobiti siguran i dobro plaćen posao ako se ne učlaniš u neku stranku? Što će ti diploma s Harvarda, treba ti partijska knjižica i što više neprivatiziranih poduzeća koja slušaju politiku. Ima još elemenata sličnosti, uz sve razlike.
Kao i prije dvadeset godina, nude se i morske ideje kao tobožnji lijek. Besplatno i bezbolno. Međutim, ima i jedna bitna razlika. Danas postoji ako ne konsenzus, ali dovoljna kritična masa ekonomske struke i znanja o putovima izlaska iz ove krize. Govorim o struci, ne o kamufliranoj politici. Ali ima i jedna fundamentalna, čini se i presudna razlika. Politička volja da se stanje promijeni, po cijenu ostavke. Prije dvadeset godina je postojala, danas je nema ni u tragovima. Ni u jednom dijelu političkog spektra. Otuda neviđena opća rezignacija, otuda pesimizam, otuda neaktivnost čak i onih koji bi morali povući druge naprijed. Prije dvadeset godina stvari su se pokrenule onog trenutka kada je većina krenula za Vladom kojoj je vjerovala. Jer joj nije lagala.