Nedavno je HTV emitirao dokumentarac “Čovjek koji je spasio svijet”, priču o Rusu Stanislavu Petrovu koji je odbio uzvratiti na nuklearni napad SAD-a na Sovjetski Savez 26. rujna 1983. Pokazalo se da je Petrov bio u pravu što nije reagirao jer su sovjetski sateliti tada pogrešno signalizirali da prema Moskvi leti pet razornih raketa.
Da je Petrov tada reagirao u skladu s naredbama, danas ne bi bilo više svijeta u kakvome, njegovom zaslugom, još uvijek živimo.
No, još je nešto zanimljivo u tom filmu: trenutak kada Petrov dolazi u SAD gdje mu jedan od američkih časnika pokazuje hidrogensku bombu. “Koliko je jaka ta bomba?”, pitao ga je Rus. “Gospodine Petrov, sve bombe zajedno bačene u Drugom svjetskom ratu s kopna, mora i iz zraka, uključujući i dvije atomske na Hirošimu i Nagasaki, imaju tek 60 posto snage ove jedne bombe”.
Ne zna se snaga bombe koju je jučer ujutro po SE vremenu testirala Sjeverna Koreja, ali je ona poprilično uzdrmala Korejski poluotok. Ta bomba sigurno nije ni približno snažna kao ona iz SAD-a, ali bar donekle pokazuje kakvom razornom moći, nakon čijeg aktiviranja ne bi bilo više povratka na staro, raspolažu neki svjetski vođe.
A u slučaju Sjeverne Koreje radi se o vrlo neobuzdanom vođi pa svijet, unatoč komentarima na internetu koji ismijavaju Kim Jong-una, s pravom treba biti zabrinut. To se naročito odnosi na 25 milijuna stanovnika Seula, glavnog južnokorejskog grada, koji se nalazi samo 70-ak kilometara od granice s tom prevrtljivom i opasnom zemljom. Ako se mi i osjećamo sigurnima bar od Kimovih bombi, moramo dijeliti zabrinutost Južnokorejaca.
No svakako može i gore: nekako je ta bomba još uvijek sigurnija kad je u Pyongyangu nego da je se dočepa netko s Bliskog istoka, netko poput saudijskog kralja recimo. Jer Kim je još uvijek pod nadzorom Kine i sve se ovo može i promatrati kao kineska poruka da je se ne dira u mogućim napetostima s Japanom, jer samo Peking može kontrolirati sjevernokorejske bombe.