30 dana od presude: Je li sada lakše biti hrvatski branitelj?

Trideset je dana od presude haaškog suda kojom su generali Ante Gotovina i Mladen Markač postali slobodni ljudi, presude koja je skinula stigmu s Domovinskog rata te nametnutu kolektivnu krivnju koju su, poput najtežeg bremena, ponajviše osjećali hrvatski branitelji. Kako se osjećaju nakon što je i svijetu postalo jasno da država za koju su se borili nije izrasla na zločinu, kako im se godinama znalo imputirati?

Vukovarski branitelj Danijel Rehak nakon pada grada prošao je pakao koncentracijskih logora Dalj, Stajićevo i Srijemska Mitrovica, gdje robijao devet mjeseci. Od toga četiri mjeseca u samici. No, od tog 16. studenoga, otkako su se generali vratili kući, osjeća se puno bolje jer je potvrđeno da to nije bilo uzalud.

– To je nama duševna hrana. Osobito nama logorašima koji smo, nakon onih koji su dali život za Hrvatsku, zasigurno najviše propatili. Neopisivo je zadovoljstvo biti hrvatski branitelj sada, jer smo još ne tako davno tu činjenicu nerijetko morali prešućivati. Gledali su nas pomalo posprdno – kaže Danijel Rehak i dodaje kako će skidanje stigme s Domovinskog rata znatno pomoći zdravstvenom stanju logoraša koji umiru svakodnevno od posljedica strahota koje su preživjeli tijekom zatočeništva.

– Sad svi znaju da nismo genocidan narod, više nas nitko ne smije nazivati ustašama jer u to doba mi branitelji nismo bili ni rođeni. Niti smo stvorili državu na zločinu – kaže Danijel Rehak.

I ministar branitelja Predrag Matić kaže kako je nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, nakon skidanja stigme s Domovinskog rata, s pravne strane, lakše i rasterećenije biti hrvatski branitelj.

– Međutim, želim istaknuti da sam ja, kao i svi ostali hrvatski branitelji, uvijek vjerovao u nevinost naših generala te u vojnu i pravnu čistoću Domovinskog rata kao obrambenog rata pa, stoga, ljepota i časnost braniteljske uloge ni kod mene ni kod ostalih hrvatskih branitelja nikad i nisu došli pod znak pitanja. Premalo je vremena prošlo od presude da bih imao neke opipljivije podatke, ali je zasigurno, a to vidim iz svakodnevnih kontakata s braniteljima, došlo do opuštanja i otvaranja atmosfere. Ljudi jednostavno osjećaju da je i s njihovih leđa palo breme sumnje u njihovu časnu i poštenu ulogu u Domovinskom ratu – kaže ministar Matić.

Taj novi osjećaj lakoće

Vukovarka Vesna Katić svojoj je domovini dala veliku žrtvu. Njezin suprug Vjekoslav junački je branio svoj grad do posljednjeg dana, a poginuo je spašavajući ranjenike ispred Borovo Commercea, pretvorenog u živu buktinju. Vesnin brat Zvonimir ubijen je na Ovčari, majka joj je umrla u progonstvu od karcinom, a otac Zlatko, i sam branitelj, umro je nakon povratka u Vukovar tražeći sina. No, od 16. studenoga obuzima je neki dosad nepoznati osjećaj lakoće i ponosa.

– Osobito to vrijedi za nas koji smo se vratili u Vukovar i više ne moramo hodati spuštena pogleda. Skinuta je velika ljaga s Domovinskog rata. Uvijek me to grizlo, pitala sam se zbog čega su izginuli moji najmiliji, moj suprug i moj brat. Sada mirno počivaju, njihova žrtva sada dobiva na smislu. Dugo smo strahovali da će naši preživjeli branitelji skončati u zatvorima zbog optužnica i da će naše pokojne netko proglasiti ratnim zločincima. Do jučer smo se u Vukovaru sakrivali, sramili smo se reći da smo udovice i djeca poginulih branitelja. Oslobađajuća presuda za generale i nas je oslobodila pa sada i mi možemo hodati uzdignute glave – kaže Vesna Katić, kojoj je presuda generalima i skidanje stigme s Domovinskog rata najljepši poklon prije Božića. Nada se osjeća u zraku. Nešto je, kaže, krenulo nabolje.

\'Kruna naše borbe\'

Taj optimizam dijeli i general Petar Stipetić, negdašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH.

– Osjećam se ugodno jer vidim da sam se borio za pravedne ciljeve. To je uistinu vrlo lijep osjećaj. Poslije svih epiteta kojima su \"častili\" naš obrambeni rat, govoreći da je naša država izrasla na zločinu, sada je s najvišeg mjesta potvrđeno da smo vodili pravednu borbu za neovisnost i cjelovitost hrvatske države – kaže general Stipetić, dodajući da ne može ni opisati zadovoljstvo što generali, \"naši ratni prijatelji, nisu ostali zatočeni zbog zločina koje nisu počinili\".

– Sretan sam zbog svih naših branitelja, jer haaška presuda je potvrda ispravnosti stavova za koje su se opredijelili još 1991. godine, da sve te patnje i sva ta žrtva nije bila uzaludna. To je kruna njihove borbe – kaže general Stipetić.

I doista je tako, kaže to i hrvatski branitelj Robert Bec iz Pakraca koji se prve ratne godine priključio 76. samostalnom bataljunu. A bila je 2003. kad je prvi put digao ruku na sebe. Robertova svakidašnjica su odlasci na liječenje u Popovaču, gdje pokušava ukrotiti svoj PTSP. Preživljava od 1900 kuna mirovine sa suprugom Anitom i kćeri Sanelom, 14-godišnjakinjom s posebnim potrebama, kojoj zdravstveno stanje nikako da krene nabolje, i zato je sloboda generalima vojske s kojom se borio za Hrvatsku rijetka svjetlost zalutala u njegov dom. Pobjeda u miru, kako kaže, danas puno znači njegovu miru.

– Znao sam od prvog dana da smo se borili za pravednu stvar, ali pao mi je kamen sa srca sad kad je i svijet potvrdio da smo čisti. Zaokružili smo taj rat, možda će sada prestati i ovaj moj privatni. Idemo naprijed uzdignute glave. Velik mi je to poticaj da se lakše nosim sa svojom bolešću – priča Robert Bec.

– Nikad nisam mislio da je naša borba bila uzaludna, ali kako su godine prolazile teško mi je padalo što je zemlja išla u krivom smjeru, što su nas vodili krivi ljudi. Ali, s iskustvom profesionalnog vozača koji je za volanom prošao pola svijeta, mogu reći da imamo prelijepu državu kojoj se s osmijehom uvijek vraćam. Osobito danas.