Punk nije mrtav. Svako malo je na nekim izložbama! A ima ga i na majicama, tajicama i odjevnim predmetima djevojaka i žena koje nemaju pojma što je punk zapravo bio.
Tako bi se cinično moglo razgovarati o pokretu koji je prije četrdeset godina počeo rušiti sve oblike institucija, društvenih i glazbenih, da bi sam postao mainstream kojemu se na svakoj većoj godišnjici odaje počast na mjestima na kojima punk-čistunci (kako li se samo radi o neprimjerenoj riječi za to što zaguljeni pankeri zagovaraju, a čistunstvo svakako nije jedna od tih karakteristika) nikada nisu mislili da će ga gledati. Sada se ponovno javljaju sporovi oko toga koliko su muzeji, vile, izložbeni prostori i druga mondena mjesta primjerena za obilježavanje četiri desetljeća pokreta koji je promijenio i na puno načina demokratizirao rock i kulturu uopće.
Prije četrdeset godina, gorljivi pankeri zamjerali su članovima grupe The Clash kada su, na početku svoje karijere, potpisali diskografski ugovor za srednjostrujaški koncern CBS, a prije četrnaest dana jednako se nisu mogli pomiriti kada je promocija knjige fotografija Dereka Ridgersa “Punk London 1977”, uz šampanjce, koktele i poznate osobe, među kojima je bila i Debbie Harry, priređena u ekskluzivističkoj londonskoj četvrti Mayfair. Ova usputna paralela skriva koliko se toga od pojave punka promijenilo, a koliko se promijenio i sam punk.
Prije pet godina, feljton u povodu 35. obljetnice punka započeo sam slučajnom zgodom koja je prilično simptomatično oslikavala (jednako vrijedi i danas) koliko se toga promijenilo tada u tri i pol, odnosno danas u četiri desetljeća. Spomenuo sam da mi je tada mladi bend S3NGS poslao recenzentski primjerak svoga albuma „Moderno trijezan” – s porukom u kojoj je stajalo nekoliko rečenica o njima. Između ostaloga, pisalo je da sviraju „suvremeni rock“. Album je bilo zanimljivo čuti, ali i shvatiti da bi se to što današnji klinci smatraju „suvremenim rockom“, prije trideset/četrdeset godina mirne duše nazivalo punkom (premda svakako nisu prototip punk-banda).
Punk se toliko uvukao u pore umjetničkog života, pa i u razne slojeve društvenog života, da više nismo uvijek ni svjesni da se radi o punku. Punk je prisutan u glazbi, to smo već zaključili; naći ćete ga kod U2, Nirvane, Green Day, White Stripes, Radiohead, Lily Allen, o Nicku Caveu i Red Hot Chilli Peppers da i ne govorimo, kao i kod mnogih drugih izvođača iz vremena u kojima su se žanrovi koje sviraju već počeli krstiti nekim drugim imenima (npr. grunge, noise-rock, college-rock, pa i brit-pop u nekim slučajevima, ako ćemo pravo; pokazivanje dupeta Jarvisa Cockera iz Pulpa Michaelu Jacksonu 1996. na dodjeli Brit Awards arhetipski je punkerski model ponašanja).
Punk je prisutan u dizajnu, u modi ga ne morate tražiti na revijama Viviene Westwood, zapuhivat će vas već iz izloga obližnje Zare i New Yorkera, ima ga u književnosti, blogovi su pravi nepatvoreni punk, na TV-u je svakodnevno vidljiv u suvremenoj montažerskoj dinamici i serijama poput „South Parka“, na filmu ga vidimo u radovima Jima Jarmuscha i drugih neovisnih filmaša. Međutim, neke od odlika koje ga definiraju punk nikada nije izgubio, pa čak ni kada je postao dio mainstreama: sirovu energiju, žestinu, buntovnost, izbjegavanje svih tipova klasičnih obrazaca, provokativnost... A najvažnija je možda komponenta koja ga određuje, premda punk gubi doticaj s ulicom, to da nikada ni na koji način i ni u kojoj situaciji ne može biti elitizam.
Kada kažemo punk odmah se sjetimo 1977. godine. Za mnoge vrijedi i obrnuto; 1977. je sinonim za glavnu prekretnicu koja se dogodila u popularnoj glazbi i suvremenoj kulturi. To je godina kada su Sex Pistols i The Clash objavili debi albume poslije kojih više ništa nije bilo isto, no stvari su se već debelo počele kuhati godinu prije, tako da se 1976. zapravo uzima kao startna godina po kojoj se ravnaju i raznorazne obljetnice. U travnu 1976. godine Ramones objavljuju slavni debi koji otvara ikonografski “Blitzkrieg Bop” (pjesma je dva mjeseca prije toga objavljena kao singl), u New Yorku buja scena oko legendarnog kluba CBGB, u Britaniji te godine prve nastupe i paket-turneje imaju Sex Pistols, The Clash, Buzzcocks i The Damned, a u listopadu iste godine potonji izdaju singl “New Rose” koji neki smatraju prvom “pravom” (britanskom) punk-pločom ikada.
Rušenju svih dotadašnjih vrijednosti u glazbi i društvu, u prvim se danima, pogotovo u Britaniji, prišlo neselektivno. U nastupnom singlu „1977.“ The Clash pjevaju „no Elvis, no Beatles, no Rolling Stones“, što će ubrzo članovi benda u intervjuu demantirati kao njihov stvarni stav (naravno da su iza scene bili fanovi svih spominjanih izvođača). Raskid sa svim dotadašnjim vrijednostima bio je u toj fazi imperativ, zbog čega su članovi grupe Buldožer na jednom nastupu definirali punk (a pokojni Darko Glavan to je kasnije preuzeo u naslovu svoje maestralne knjige o punku) kao: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike.
Iz primjera Clasha već se vidi da je rušilačko-napadački stav bio uvelike promotivne prirode, način šokiranja okoline, pri čemu je spiritus movens cijele stvari Malcolm McLaren (menadžer Pistolsa, New York Dollsa, modni impresarij i punk-ideolog u najširem smislu) zaslužio trenutačne doktorske titule Oxforda i Cambridgea iz vještine PR-a. No, bunt, pogotovo onaj društveni, nije pao s neba. Primjerice, rečenica koju John Lennon odbrusi starom ratnom veteranu u „A Hard Day’s Night“ („Dosta tih vaših priča o tome kako ste se borili“) pravi je punk. Kao i njegova izjava prije nastupa Beatlesa 1965. pred kraljevskom obitelji i britanskom aristokracijom: “Plješćite nam ili zveckajte svojim nakitom.”
Zapravo, pankeri su imali puno dodirnih točaka s buntovnicima šezdesetih. Unatoč antagonizmu između hipija i pankera, razlika je među njima mnogo puta bila jedino u duljini kose, u odjeći i tome što su prvi vikali “ljubav”, a drugi “uništi”. No, tako stoje stvari kada se na glazbu gleda šire društveno. U užem smislu, početak sedamdesetih godina, razdoblje kada su gitarske solaže i klavijaturski pasaži simfo i tzv. progresivnih rokera mogli potrajati dulje od pet pjesama Ramonesa, doista je bio vrijeme koje je tražilo novu krv. I punk je, kako je to lijepo formulirao kritičar Greil Marcus, prepolovio priču o rock’n’rollu u dva dijela.
Stagnacija srednjostrujaškog rocka potaknula je buntovniju i pustolovniju mladež da svoje uzore potraži na marginama američkog garažnog rocka šezdesetih (Kingsmen, Electric Prunes...), a još više u hard i glam-rocku kakav su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih svirali The Stooges, New York Dolls i MC5 (koji za sebe mogu mirne duše tvrditi da su izravni rodonačelnici punka), uz bitan utjecaj reggaea i pub-rocka (Dr. Feelgod, Eddie And The Hot Rods).
Butik Sex na londonskom King’s Roadu bio je ključan u rađanju britanskog punka, no na drukčiji način nego što su u pojedinim trenucima na razvoj britanske glazbe i scene utjecali legendarni londonski klub Marquee ili manchesterski The Haçienda. Avangardni butik koji su vodili Malcolm McLaren i njegova djevojka, danas slavna kreatorica Viviene Westwood, bio je sa svojom ponudom kože, gume, lanaca, vezica i lajni sastajalište raznoraznih likova od kojih je regrutirana cijela postava Sex Pistolsa, ali će naknadno velike face postati i neki drugi ljudi koji su visili u njemu (Chrissie Hynde, Siouxsie Sioux, Adam Ant...). Johnny Rotten, u to vrijeme Johnny Lydon, izabran je za pjevača nakon što je Malcolm McLaren shvatio da sitni kriminalac Steve Jones koji je radio u butiku nikako nije prihvatljiv kao pjevač, pa ga je preselio na gitaru.
Od New York Dollsa, koji su se voljeli šminkati i nositi žensku odjeću, a McLaren im je bio menadžer nekoliko posljednjih mjeseci njihove karijere, preuzeo je u imidžu Pistolsa provokativnost u odijevanju, ali je u suradnji s Viviene Westwood otišao korak dalje i tako postavio temelje onoga što danas znamo kao tipičan punk izgled: kosa u zrak ili irokezica, često kričavo obojena, kožnata jakna s bedževima i zihericama, lanac oko vrata, na nogama martensice ili obične tenisice...
Stvari su se sa Sex Pistolsima odvijale brzo. Kao da se znalo da neće dugo trajati. I danas se priča da Pistolsi nisu bili osobiti svirači. Ali kažemo li da si onoliko dobar svirač koliko iskazuješ stava i strasti i imaš što reći, a ne koliko ti brzo rade prsti, onda su zaključci o njihovoj sviračkoj, a osobito autorskoj umješnosti znatno drukčiji. To i danas pokazuje svjež, moćan, provokativan, originalan, žestok, ukratko fenomenalan album „Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols“. Objavljen u studenome 1977. godine, bio je to, nažalost, njihov prvi i posljednji službeni LP.
Prethodili su mu mjeseci McLarenova filigranskog spajanja mreže sazdane od šokiranja javnosti, pridobivanja otuđene i izgubljene mladeži te privlačenja najmoćnijih diskografskih kuća. Ukratko, EMI je uspio potući zainteresirane konkurente, pridobiti ih za sebe i u studenome 1976. objavili su apokaliptični singl „Anarchy in the U.K.“, ali već dva mjeseca poslije odustali su od daljnje diskografske suradnje zbog niza incidenata. Najpoznatiji je među njima psovanje u popodnevnom showu „Today“, nakon kojega je pobjesnjeli vozač autobusa u Walesu nogom razbio ekran: „To neću gledati na svojoj telki...“ Ta je reakcija bila jedna od mnogih koje su sutradan opisivale novine na čijim su naslovnicama stajali članovi benda i naslovi tipa: „Je li svijet spao na ovo?“.
Poput biljke u „Maloj prodavaonici užasa“ koja traži krv, Pistolsi su se hranili kontroverzama i bujali.
U ožujku 1977. potpisali su novi ugovor, još skuplji od prvoga. A&M im je platio u to vrijeme fantastičnih 150 tisuća funti (EMI prethodno 40 tisuća), a ni taj dogovor nije prošao bez ekscentričnosti. Ugovor je doslovno potpisan ispred Buckinghamske palače. No, taj je trajao još kraće! Samo je šest dana bilo potrebno da ga A&M razvrgne, pod pritiskom svojih drugih izvođača i krovnog ureda u Los Angelesu. Pistolsima je ostala polovica ugovorena novca, a onda je pak novi iznos opet došao od tvrtke Virgin, tako da se te epizode smatraju zasad jedinim javno poznatim primjerom da je neki sastav izmuzao diskografske kuće, umjesto da bude obrnuto. Nije, naravno, ni Virginu bilo lako jer je objavljivanje singla „God Save the Queen“ s legendarnim stihovima „Bože, spasi kraljicu, fašistički režim/Bože, spasi kraljicu, ona nije ljudsko biće, nema budućnosti u engleskoj zemlji snova“ automatski izazvalo negodujuće reakcije njihovih zaposlenika. Unatoč svemu, Virgin je u lipnju, pa da završimo s glasovitim provokacijama, unajmio brod koji je plovio Temzom, a Pistolsi su s njega ispred zgrade Parlamenta izveli „Anarchy in the U.K.“.
Ipak, nije sve bendu išlo na ruku. Prije izlaska albuma basist i autor Glen Matlock, svirački svakako najpotkovaniji član Pistolsa, izbačen je iz sastava. Legenda kaže da je izbačen jer se „otkrilo da doma ima nekoliko ploča Beatlesa“, ali imamo pravo sumnjati da je to bio pravi razlog jer danas znamo da je velik postotak objavljenih informacija o bendu bilo namjerno senzacionalističko pretjerivanje. Može se čak ići do tvrdnje da je punk bio i zamišljen kao lažna kontrakultura koja je naknadno počela postajati pravom. Novi basist, legendarni Sid Vicious, imidžem se možda mnogo bolje uklapao u bend i danas ga mnogi vjerojatno smatraju utjelovljenjem punka, iako je bio samo njegova glupa epizoda. Naime, poanta punka, kao ni prethodno hipi pokreta, nije bila u tome da postanu utočište za neodgovorne (samo)destruktivne ništarije koje za svoje ponašanje traže legitimitet u nekom pokretu, nego u valovima koji će im dati snagu da nešto učine od svojih života i promijene društvo koje nije po njihovoj mjeri.
Nakon što se Rotten više nije mogao savijati kako McLaren dirigira, u travnju 1978. preobratio se iz Rottena opet u Lydona i s Keithom Leveneom osnovao Public Image Limited koji će zamjenu za žestinu i bijes naći u gotovo hipnotičkoj, plemenskoj ritmici i mantričnim zavijanjima Lydona koji je zvučao poput uškopljenog hodže na pejotlu. Povukao se iz žarišta u tzv. post-punk u vrijeme kada je prvi val punka još bio u zamahu.
Pankerska štafeta dotad je već bila prebačena na The Clash koji su bili u startu, pošteno treba reći, znatno zrelije poglavlje. Iako će puritanci iz pionirskih dana punka tvrditi da je punk umro onoga dana (1. siječnja 1977.) kada su The Clash potpisali za veliku diskografsku korporaciju CBS, to su notorne besmislice jer punk nije stajanje po strani i gledanje velikih iz pozicije „neovisnih“, nego zamjena starih vrijednosti i ideja novima. Potpisati ugovor za veliku diskografsku kuću i uvaliti im bez ikakvih ustupaka vlastiti materijal, stavove i ideje, pa u velikom stilu to pronositi dalje, nije prodavanje vlastitih ideala.
Dakle, ako je prvi album Sex Pistolsa „Never Mind The Bollocks“ bio utjelovljenje punka, onda se preko debija „The Clash“ (objavljen u travnju 1977.) punk počeo integrirati u povijest rocka. Aktualno politički sagledavano, Sex Pistols su bili revolucija koja fizički ruši staru vladu, a Clash su njezin program. Puno pametniji, sadržajniji, svjesniji i odgovorniji od onih koji se nakon ovakvih prevrata pojavljuju u stvarnom političkom svijetu.
S maestralnim trećim albumom „London Calling“ (1979.) proces ugrađivanja punka u tkivo rock’n’rolla, u njegovu povijest, u “Rock’n’roll Hall of Fame” (daleko prije službenog stupanja u njega), bio je završen do kraja. Danas to možda zvuči kao fraza ili obična stilska figura, ali treba znati da je punk u vrijeme njegova bujanja malo tko iz srednje struje smatrao rock-glazbom (pa i glazbom uopće). Prije toga morali su se malo posuti pepelom po glavi.
“London Calling” pokazao je da punk nije baš toliko destruktivan prema prošlosti kao što se moglo činiti iz početnih izjava njegovih prvaka. Album pršti od energije rocka pedesetih („Brand New Cadillac“), soula („Train In Vain“), jazza (Jimmy Jazz)... Reggae ne treba ni spominjati jer im je on ionako od početka bio koalicijski partner u stvaranju fronte. Zahvaljujući The Clash razvrgnut je još jedan mit – onaj da pankeri nisu znali svirati. Ne vjerujete li u to, pitajte Vlatka Stefanovskog koji je svojedobno priznao da se dobro mučio skidajući Micka Jonesa.
Dakako da scenu nisu mogla činiti ta dva najeksponiranija slučaja, ali na primjeru (razlika) Sex Pistolsa i The Clash najbolje se može shvatiti kako je punk začet te kako je i zašto od prezira kao dominantne reakcije postao društveno uvažavana činjenica. The Buzzcocks sa svojim popističkim melodijama i danas zvuče fenomenalno zarazno i moćno, najjače pjesme The Damned (“New Rose”, “Neat Neat Neat”...) također, međutim glavnina onoga što je danas ostalo doista relevantno od britanskog punka u svojim temeljima nije bio generički punk nego glazba, objedinjena rastezljivom složenicom “novi val”, koja se u tom trenutku jako dobro poklopila s pankerskom žestinom i gardom: Elvis Costello, The Jam, The Stranglers, Ian Dury, Boomtown Rats, The Police...
Slično stvari stoje i s glavninom američke scene, zbog čega je mnogima, da ne tvrdim većini američkih mladih pankera, bolje upakiran i dizajniran britanski proizvod bio draži od njihove domaće forme. Izuzev Ramonesa koji su bili nesumnjivo najpročišćeniji i najosnovniji oblik punka, ostali prvaci američke (čitaj: njujorške, čitaj: CBGB) scene bili su art-rockeri izrasli na kamenu temeljcu koji su desetak godina prije toga postavili Velvet Underground. I sama Patti Smith nikada nije voljela biti “punk kumom”, napadajući sve one koji je tako nazivaju da su ograničeni. U ono se vrijeme mislilo da su Talking Heads, Television, Devo i slična imena bendovi za “intelektualce”, a da je Blondie sastav za diskopubliku preodjevenu u pankere. U tome je i bilo neke istine, ali takvi su isključiviji pankeri otad imali vremena sazreti i shvatiti neke stvari.
Dok su se pankeri iz prvoga vala borili za to da maknu sa scene dominaciju zvijezda poput Eagles, Emerson, Lake & Palmer, Linde Ronstadt, Yes i sličnih da bi našli svoje mjesto u rock-panteonu, dotle pankeri druge i treće generacije kao da su već odustali od misionarskih pobuda. Nisu im ni trebale jer su prethodnici raščistili teren. Umjesto borbe za vrhove srednjostrujaške rokerske scene, nastavljači inicijalne iskre (Dead Kennedys, Misfits, The Exploited, Bad Brains, Black Flag...) radije su nastavili održavati vječni plamen punka kroz formiranje njegovih rukavaca: oi, hardcore, speed-metal itd. Danas svim tim pravcima ni broja ne znamo, ali ovdje opisani temelji bude pažnju i na pragu ulaska u svoje peto desetljeće. Čak i kada mu uzmemo silnu mitologiju i poneko pretjerivanje, ostaje gomila odličnih pjesama i albuma da u njima uživate i brusite svoj svijet. Punk’s Not Dead!