Nakon svega što se u Grčkoj događalo od 2008. do današnjih dana, na prvi pogled bi se moglo reći da je bankrot izbjegnut i da zemlja na neki način funkcionira. Grčka je sišla s naslovnica, no ono što se ondje zbiva ukazuje da je to zemlja bez sigurne budućnosti, zemlja koju su mjere štednje i tranše financijske pomoći počele gurati u odumiranje.
Ovih je dana objavljen šokantan podatak da je od 2008. godine Grčku napustilo 427 tisuća mlađih visokoobrazovanih profesionalaca s iskustvom, što je najveći broj ekonomskih emigranata iz neke zapadne zemlje u novijoj povijesti.
Nevolja je tim veća što Grčku napuštaju najobrazovaniji i najsposobniji, oni koji bi trebali biti nositelji nekog novog zamaha. Uz to, oko 70 tisuća mladih Grka uspjelo je isposlovati stipendije i studira u inozemstvu, odnosno u nekoj od prosperitetnijih zemalja EU, što im, kažu, jamči puno bolju zapošljivost. No ni to još nije sve – početkom godine zabilježen je trend sve većeg odlaska mladih do 35 godina koji su završili srednju školu i koji su u osnovi visokokvalificirani radnici bez kojih također nema gospodarskog napretka.
Glavno odredište im je Njemačka, u kojoj trenutačno radi oko 50 tisuća grčkih liječnika i drugog zdravstvenog osoblja. Kažu da su brojne bolnice u Grčkoj zatvorene zato što u njima nema tko raditi niti liječnike ima tko platiti. Plaća od tri tisuće eura, koliko jedna dermatologinja dobiva u Njemačkoj, u Grčkoj je čista znanstvena fantastika. Na psihološkoj razini, ti su ljudi svoju zemlju osjećali kao tamnicu u kojoj su zarobljeni u svakom pogledu. Odlaskom u inozemstvo doživjeli su oslobođenje, i to prvenstveno od besperspektivnosti, ali i od nesposobnosti i korumpiranosti političkih elita. Iako oni spadaju u kategoriju ekonomske emigracije, istina je možda puno složenija i dublja od toga.
Na drugom kraju svijeta, na američkom kontinentu, točnije u njegovu srednjem dijelu, u Meksiku, Hondurasu, Gvatemali, Salvadoru, događa se nešto vrlo slično iako su razlozi za emigriranje ponešto drukčiji. To su zemlje u kojima caruje narkomafija, kriminalne organizacije i druge slične zločinačke tvorevine koje onima koji žele normalan i čovjeka dostojan život onemogućavaju da tako žive. Kao i Grci, i oni se osjećaju ugroženo i besperspektivno u tim carstvima smrti i kriminala. Iako ih Sjedinjene Države smatraju ekonomskim imigrantima, oni su zapravo ljudi koji se osjećaju ugroženo kao ljudska bića koja, kao i svi ostali, imaju temeljno ljudsko pravo na budućnost, na život u miru i sigurnosti. Njima je SAD prvenstveno simbol te sigurnosti, a tek onda zemlja koja bi im mogla pružiti i ekonomsku sigurnost.
U osnovi gotovo da i nema bitne razlike između emigranata iz Grčke i onih iz zemalja Srednje Amerike. Sve su to ljudi koji tragaju za izgubljenom budućnošću. Možda se i u Hrvatskoj događa sličan proces, uz to i s vrlo sličnim posljedicama, no mi možda još uvijek imamo malo vremena da postavimo dijagnozu i pokušamo naći lijek.