A da pomaknemo Dan pada Vukovara?

Moram priznati da mi usred svih ovih hrvatskih nevolja jedna od najtužnijih vijesti ovih dana bila objava da se odgađa Noć kazališta.

Ne toliko što se odgađa koliko - zašto se odgađa! Naime, organizatori su popustili pred pritiskom braniteljskih udruga koje su tvrdile da je neprimjereno da se Noć kazališta, koja se obično održava treće subote u studenom ove godine održi 18. studenog, na sam Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Jer, to je dan kad Hrvatska kolektivno oplakuje jedan od najtužnijih dana u svojoj novijoj povijesti, dan kad bi trebalo biti samorazumljiva neprimjerenost organiziranja zabavnih manifestacije.Naravno da se ne slažem s onima koji kažu da je to bilo davno, da je vrijeme da se i na taj dan okrenemo budućnosti, te da bi trebalo organizirati narodna veselja, zabave, puštanje šarenih balona. Vjerujem da je to dan koji nikad neće postati dernek, koji će se s jednakom tugom obilježavati – dokle god je onih koji hrvatski dišu.

Dakle, slažem se, bilo bi doista neprikladno na taj dan na nacionalnoj razini organizirati nekakve Igre bez granica. No, zašto bi nekom trebala smetati Noć kazališta?!? Objašnjenje iz braniteljskih udruga trebalo bi biti šokantno. Međunarodna zajednica, kažu, nije ništa uradila da se zaustavi krvoproliće u Vukovaru i Škabrnji. Zatim pitaju: Odakle onda nama pravo da baš na dane najveće tuge i ponosa organiziramo “dane veselja”? Doista, u Vukovaru i Škabrnji ne slavimo, obilježavamo pretužni poraz, u kojem se činilo da nas je brutalni neprijatelj možda ipak pregazio.

No, taj poraz bio je jedan od temeljaca buduće hrvatske pobjede. Branitelji tamo, kao ni drugdje, nisu branili samo svoj kućni prag. Jer teoretski najjednostavnije bilo bi pognuti glavu, prešutjeti, asimilirati se. Branili su pravo na hrvatski identitet koliko i na građansku slobodu izbora, branili su ništa manje i - hrvatsku kulturu. Koje je i kazalište istaknuti dio. Naravno, pitanje je koje se odmah nameće - a zašto bi kazalište trebalo biti doživljeno kao nekakav putujući cirkus? Kazalište nije smijeh! Ne da imam nešto protiv smijeha, no predstave koje me ponukaju u kazalište rijetko kad su smiješne. O umjetnosti, pa tako i o kazalištu, ne razmišljam u kategorijama zabave.

Teatar u svojoj vrhunskoj formi nije spektakl, vatromet ni zafrkancija, već – sa smijehom ili bez njega – smrtno ozbiljni ultimativni umjetnički izričaj. Razumijem da su nakaradni frljićevski ispadi mnogima ogadili hrvatsko kazalište u cjelini, pogotovu onima koji ga nedovoljno poznaju jer u njega nemaju mnogo mogućnosti ići. Nažalost, i posljednja istraživanja pokazuju da su Hrvatići pod samim europskim repom kad je riječ o odlasku na kulturne manifestacije. Da, isto tako, hrvatska kultura jest umnogome zakazala kad je riječ o Domovinskom ratu. Vjerojatno i zato što vrhunska umjetnost obično uključuje i kritičko preispitivanje tema kojima je potaknuta, a mi smo, nakon prisilnog suočavanja s vlastitim tamnim stranama bili skloniji takva razmišljanja gurnuti pod tepih.
Prejadno je koliko malo kazališnih predstava, dobrih filmova i umjetnosti općenito potaknuto Domovinskim ratom i svime što se u njemu zbivalo. Ipak, Noć kazališta kulturni je događaj koji je krenuo baš iz Hrvatske i proširio se na niz drugih država, pa je tako na koncu postao i međunarodna institucija. A sad, jedino u Hrvatskoj se na taj dan, kako sada stvari stoje - ipak neće održati. I to zato što je kazalište protjerano kao šugavo, nedostojno tog dana. Što je nepravda koja vapi do neba.

No, možda ipak nije posve kasno. Ne, ne predlažem, kao u naslovu ove kolumne, da umjesto “međunarodne” Noći kazališta pomaknemo naš “lokalni” Dan sjećanja. Naravno da ne, to je ipak samo navlakuša za nekog čitatelja više. Noć kazališta često ima neku zadanu temu. Ove godine u Hrvatskoj ta tema mogla je, i trebala biti – Dan sjećanja. To je zapravo ono na što su zabrinute udruge branitelja trebale pozvati hrvatske kazališne kuće! Da su to zatražili, zasigurno bi to i dobili, baš kao što su bez mnogo otpora dobili i ovu odgodu datuma.

Branitelji i organizatori trebali bi sjesti zajedno i vidjeti što se može napraviti kako bi Noć kazališta bila dostojanstvena dopuna Danu sjećanja. No, čak i ako je za takav dogovor prekasno – a ne vidim zašto bi bilo – pozivam sve kazališne kuće koje su namjeravale sudjelovati u noći kazališta: Pripremite skromnu prigodnu predstavu i tu subotu, pogotovu za one koji neće imati priliku pridružiti se koloni sjećanja u samom Vukovaru. Dobra kazališna predstava u funkciji Danas sjećanja bila savršeno prikladna nadopuna komemorativnom programu kojim će se javno obilježiti dan pada Vukovara. Osim vukovarske kolone – za to nema boljeg mjesta!