A što ako je grijeh ‘diplomatkinje’ rasizma samo to što je prerano najavila buduću državnu politiku?!

Zadivljujuća je lakoća kojom obznanjivanje shizofrenih snoviđenja svijeta od strane nekakve bezimene beznačajnosti, kojoj iz nekog razloga tepaju da je diplomatkinja, može izazvati pomutnju unutar sustava sastavljenog od približno sličnih beznačajnosti.

Paraliziranost središnjeg društvenog nervnog sustava ne reflektira se kroz zakašnjele reakcije na totalitarni daltonizam svakog onog tko se boji univerzalne koloriziranosti, nego u pomanjkanju stava kako se nositi s bujajućim idejama da se u crno-bijelom svijetu naših i vaših moramo svi zajedno odjednom određivati bez prava na individualnu autonomiju. Što ako ne želim pripadati niti jednoj smradnoj grupaciji koja uporno zahtijeva podčinjavanje nezaobilaznom kolektivizmu?

Osim ovog, još je puno zanimljivije pitanje: a što ako ova beznačajna bezimenost i diplomatska daltonistica predstavlja buduću državnu politiku prizvanu iz prošlosti? Što ako je njezin stvarni grijeh da je zakokodala prerano, ne shvaćajući iz svoje prizemne i primitivne jednodimenzionalnosti da se signali koje prima iz sebi slične okoline ne smiju javno reemitirati prije nego za to bude postavljena cjelokupna fašistička inscenacija? Mrvljenje svijeta kao globalnog mjesta postalo je globalni proces. Na svim stranama zdušno se radi na likvidaciji ideje ponosa u različitosti.

Sintagma o “bijeloj Europi” više nije tek uzgredna fraza marginalnih krvoloka, nego koncept uz koji se oblikuje civilizacijska fizionomija kontinenta, ali i puno šireg geopolitičkog rezervata. Ovo vrijeme toliko je deklasirano u svojoj nemaštovitosti da čak ne uspijeva proizvesti vlastiti fašizam, već krade ono “najbolje” iz pokreta koji je doslovno žario i palio svijetom prije stotinjak godina. A to nas opet dovodi do toga da koliko god zbog platformi na kojima izražavaju civilizacijsku retardiranost sami sebi izgledali važnima, ipak nisu ništa drugo nego plagijatori zla.

Nedostatak originalnosti i višak agresivnosti, a između njih sve veća kakofonija neartikuliranih glasova koji svijet žele urediti prema svojim duševnim limitiranostima, vrli je novi svijet. U njemu Zemlja može postati ravna, infantilni i psihički bolesni postavljaju zdravstvene standarde cijepljenja najmlađih, političke fotelje hametice zauzimaju deklarativni nacionalni predatori, djeca se u školama odlučuju za vjeronauk, a ne za etiku jer ne žele da se misli da su Srbi...

Ima toga i još, ali zašto nabrajati, zašto u nesumnjivo nerazboritom vremenu očekivati da racionalni glasovi mogu smiriti nadolazeće uragane. Oni su neizbježni, tu više nema ama baš nikakve sumnje. Uostalom, neprekidno inzistiranje na principima koji to nisu niti mogu biti akcelerira procese u kojima konflikt postaje očekivani epilog. Jer kako razumjeti sve ovo naše, domaće uzastopno retardiranje i međusobno nadvikivanje.

Doista ne razumijem potrebu da netko danas traži pravo glasa sa „za dom spremni“ ili vješanjem „paradržavnih“ hrvatskih, da ne kažem filoustaških zastava. Koja je poruka inzistirati na tom amblematskom crnilu u slobodnoj, samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj? Tko i kakav stav izražava time? Protiv koga i u inat komu ili čemu to rade? Znači li to da im ovakva suvremena Hrvatska nije zbog nečeg dovoljno hrvatska? Čega je u njoj po takvima premalo? Je li ona premalo ustaška, ima li u njoj premalo radnih i koncentracijskih logora, jesu li nedovoljno izbrušeni rasni zakoni, ima li previše tolerancije prema drukčijima? I da stvar bude najgora, upravo to, svjetonazorski inat, jedino je mjesto u kojem se ovovremeni domaći rasisti neutješno žale da je Hrvatska premalo crna.

Potreba da se do iznemoglosti raspravlja o fabriciranim problemima koji mogu biti sporni tek kada zlonamjernost određuje pravila igre, u nekim racionalnim vremenima bila bi smiješna, a u metežu paranoje su suštinska. Ne znam koja motivacija osim prilične količine budalaštine može voditi bilo koga u njegovoj želji da prolazi ulicama hrvatskih mjesta i na sav glas urliče „za dom spremni“.

Ne znam koji to kriterij domoljubnog suficita treba biti zamišljen pa da se umjesto službene, državne hrvatske zastave izvjese one „neoficijelne i paradržavne“. I posebno što ne mogu shvatiti jest znači li da su svi koji ističu i poštuju službene simbole službene hrvatske države manji domoljubi i manje vrijedni građani od onih koji ističu „neslužbene“ zastave i grbove i znači li to da se priprema društveni prevrat u kojem će se stvoriti nova elita hrvatskih ravnozemljaša – onih koji će do kraja ovu državu sravniti sa Zemljom.

Nastojati se oduprijeti nasilnoj pretvorbi hrvatskih građana u nas i njih. Nastojati paziti da moj antifašizam ne postane nekome fašizam. Nastojati slušati s razumijevanjem druge da bih s njima mogao i razgovarati. Nastojati se prema različitosti odnositi kao prema bogatstvu, a ne kao prema strahu. Nastojati ne svađati ljude i miriti narode. Nastojati ne vjerovati da sad kada se cijene praktični vjernici, jedino ateisti mogu ispasti nepraktični i neisplativi.

Povijesna dinamika i ljudska psiha uče nas da svijet u pravilnim razmacima mora proći kroz pakao ludila da bi njegova razarajuća stihija natjerala razum da se na koncu aktivira. U pravilu prekasno, jer „nisu krivci depresivci, lude i psihopate, što su rušili pa sada nama nude lopate... krivi smo mi“!