A što ako je Karamarko učinio točno ono što se od njega tražilo – dovesti HDZ do ruba raspadanja

Posve ravnodušno dočekujem rujan i prijevremene izbore jer znam da MOJI u ovoj zemlji nikada neće doći na vlast. Kada bi i došli, oni ne bi raspustili vladu i skupljali potpise za samoraspuštanje sabora, nego bi donijeli odluku o samoraspuštanju države. Duboka ukorijenjenost predrasude kako posljednje zrno političkog smisla leži upravo u državi zabluda je iz koje proizlaze sve ostale, sistemske preokupacije i uvjeravanja o nepostojanju alternative i trajne ovisnosti o nakaradnosti moralne podrtine koja nas je isključivo razočaravala i ostavljala na cjedilu. A hrvatska država upravo i jest to, moralna podrtina s kojom su dupe brisali kako se tko sjetio, a onda je lakonski prebacivao sljedećoj generaciji koju su s jedne strane činili naivci što joj se bespogovorno podređuje i s druge strane beskrupulozni primitivci koji je iznova koriste kao higijenski uložak.

Zaboravite da će se iz ovog društva ikada iskorijeniti korupcija bez obzira na to koja Vlada zaposjela administrativne bunkere. Ništa se od toga neće dogoditi, jer država jest korupcija, ona je zamišljena i realizirana s namjerom nasilnog pretvaranja općeg u privatno, njezina samorealizacija i ovisi o tom kontinuitetu financijskog inženjeringa i ruku na srce, ona je veliki lanac sreće, prijevara ozakonjena tako da joj se potrebnost ne može dokazati zbog širine različitosti zakonskih tumačenja. Istjerivanje pravde unutar države na vrijeme je onemogućeno zakonima. Nacionalizacija resursa bitnih za ovaj narod, poništenje pretvorbe, volonterizacija predstavničkih funkcija, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, besplatna voda. Izgleda kao popis ludih želja, ali svijet i jest postajao bolji samo onda kada smo se usuđivali sanjati nevjerojatne snove.

Prije 200 godina ljudi su počeli sanjati svijet jednakih. Zatim su na njemu neki počeli i aktivno raditi, mnogi su za njega bili spremni ginuti i ginuli su, a danas nam je svijet dramatičnih socijalnih razlika prihvatljiv do te mjere da se nitko i ne trudi zamišljati njegovu preobrazbu. Govoriti o nepravednoj preraspodjeli, vjerovati da bi u suprotnom svi imali ne jednako, nego bi svi imali dovoljno za kvalitetan i human život, da ne bi kontejnere pretvarali u samoposluge, da ne bi bilo poniženih i nadutih, sluga i gospodara, dakle govoriti o svemu tome samo je uvertira u opereti u kojoj će vas se proglasiti utopistom, anarhistom, opasnim luđakom koji udara na same temelje sustava. A sustav i treba udariti u temelje. Sanjati pravedan svijet u 21. stoljeću nije dopušteno. U trajanju tog sna leži subverzija koja bi ostvarenjem u vrlo kratkom vremenu pokazala da je takav svijet moguć uz samo malo napora i da ovo što danas živimo, mizeriju od ponižavanja i zatupljivanja, mogućim čini bezobzirnost oligarhije i pokornost mase. Nekad se zvao imperijalizam, danas se zove globalizacija. Čovjek je jednako izdan u obje definicije. Hrvatska se silno trudi držati korak s takvim svijetom i pod svaku cijenu izdati svoj narod. I dobro to ide.

Tragikomedija kojoj smo nazočili posljednjih više od pola godine paradigmatski je prikaz kvalitetnog gubitka vremena i nastavka propuštanja prilika. Vlada je pala, smiješni čovječuljci puni frojdovske motivacije u svojim polomljenim dušama odjednom su nestali iz sabora i s ekrana, ali zar se usuđujete pomisliti da su nestali zauvijek, da se neće reinkarnirati u identično nakaradnim ulogama i do iznemoglosti nastaviti ubijati vam dostojanstvo. Pravo je pitanje tko su stvarni gospodari naše političko-cirkuske trupe, tko ih postavlja i smjenjuje, odlučuje u kojem će komadu glumiti, tko je postavio predsjednicu, smijenio Karamarka, tko određuje pravila po kojima se s nama poigrava. Hrvatskom se ne vlada iz Hrvatske, ali to i jest bila cijena naše neovisnosti. Nisu li Sanader i Karamarko učinili upravo ono što su trebali, nisu li imali zadatak dovesti HDZ do ruba raspadanja pokazujući naličje ovisnosti o vanjskoj moći koja ih je postavila pa onda i otjerala. Ne mogu ni pomisliti da je Karamarkova ostavka uvjetovana odlukom skupine bezvoljnika okupljenih u nečemu što u HDZ-u zovu predsjedništvo, koji su još do jučer virili ispod njegova pazuha, a dan nakon toga odjednom uvidjeli crno lice velikog vođe Karamarka. Ti su ljudi na pozicije i došli selekcijom između kandidata koji su najviše pokazivali da nemaju nikakav stav, da nemaju svoje ja. I već se spremaju jednakom priglupošću slijediti novog velikog vođu. Tko će biti premijer, ministri, predsjednik HDZ-a, do sada se pokazalo da to može biti svatko, pa koga onda uopće boli ona stvar. Gorka je istina da u ovoj zemlji ne prolazi stranka pretencioznog naziva Pametno jer, da bi je birači prepoznali i u većem broju razumjeli, morala bi ponijeti ime Glupo. U demokratskim fatamorganama stvari se mijenjaju da bi sve ostalo isto. Jedino prolazi vrijeme u kojem se od nas neprekidno traži strpljenje, odricanje, štednja. Toliko smo se toga odrekli da bi mjesto gdje živimo trebalo biti potpuni raj, a ne pakao proizveden našim novcem. Zato je dokidanje države novo središnje pitanje nacionalne strategije.

Hrvatski narod je postojao u bezdržavnim stoljećima, a svakim održavotvorenjem doveo se do ruba i smisla i opstanka. Jedino dobro što smo znali u tim periodima raditi jest birati krive gospodare.•