A što ako netko podnese prijavu jer je uvrijeđen što traže da vjeruje u bezgrešno začeće i uskrsnuće?!

Kako je to lako. Frljić je kriv za sve nacionalne probleme. Sanader je kriv za svu korupciju, Matić za braniteljske, Tito za povijesne, Milanović za državne, a Todorić je kriv za sve privredne probleme. Dakle, čim eliminiramo tih nekoliko ljudi, bit ćemo društvo bez ikakvih problema.

Ne ulazeći u objektivnu odgovornost svakog od njih, ne može se zanemariti naša nacionalna sklonost da radi umirivanja vlastite savjesti i fokusiranja kolektivne mržnje prokažemo jednog čovjeka. Ostanimo malo na Frljiću. Ono što mu se stavlja na dušu u stvari i ne postoji. Njegova odgovornost za vrijeđanje cijele nacije toliko je pretenciozna da i samoj Frljićevoj redateljskoj veličini daje auru koju ne zaslužuje. Ipak, sve ono što se događa oko njega suštinski je opasan presedan i apsurd zbog kojeg je moguće postaviti pitanje: a što ako netko sutra podnese prijavu protiv Crkve jer se osjeća uvrijeđenim što ona traži da vjeruje u bezgrešno začeće i uskrsnuće.

Ako je osobna uvrijeđenost postala meritoran standard po kojem će se uvoditi zabrane i dozvole, onda smo na pragu golih fizičkih obračuna neistomišljenika, a hrvatsko je društvo na rubu definiranja smisla kao prava na nasilno eliminiranje individualnosti. Zašto je to tako? Odgovor je prilično jednostavan; u svim ključnim povijesnim trenucima ono što uobičajeno i pogrešno pokušavamo zvati elitama u hrvatskoj se naciji nikada nije usudilo otisnuti u pravcu građanske katarze i ostvarenju emancipacije građanstva, nego je uvijek kukavički i lukrativno odskliznulo prema šovenskom superegu. Nemojte sad kao kontraargument uzimati političke floskule i fraze kojima se pokušavao iskamčiti legitimitet bez stvarnog sadržaja. Jer stvar je puno dublja. Ovdje su uvijek nacional-primitivci i najmanju mogućnost građanske katarze proglašavali kapitulacijom. Ako već želimo imati društvo građana, onda nam je za to potrebno i donijeti odluku da građani želimo biti.

Kako biti građanin, a ne uvažavati činjenicu da je za ostvarivanje takvog statusa najprije nužno shvatiti kvalitetu različitosti koju građanstvo nosi i koja je glavno vezivno tkivo u logičnoj strukturi standarda odmicanja od pogubnosti bilo kojeg ekskluziviteta. Samo građaninu može biti jasno da mu se Frljićeva predstava i ne mora svidjeti, ali da postoje i oni koji je žele vidjeti, samo građaninu može biti jasno da on protiv Frljićeva rada i može prosvjedovati, ali ne smije ga fizički ugrožavati kao ni one koji ga dolaze vidjeti, samo građaninu može biti jasno da na potencijale ove države ima jednako pravo kao i njegovi neistomišljenici jer u tome i leži prava snaga.

Hrvatsko društvo svoju građansku katarzu nije doživjelo ni u politici, ni u kulturi, ni u znanosti, ni u obrazovanju, a logično – ni u elementarnom kućnom odgoju. Pojedinci koji prkose šovenskom superegu kao agresivnom i najprimitivnijem izrazu nacionalnog kukavičluka isključivo su incident i brojčano ih je premalo da bi bezvoljnu, hipnotiziranu masu privoljeli da se sa svojim licem suoči u ogledalu glagolskih vremena. Stoga je i demokracija kod nas kljast sustav koji nikada nije zaživio kao prostor različitosti, kao mjesto gdje će se makar i subliminalno otvarati talenti, nego je postavljena kao poligon za obračune i majorizacije, za legitimnu matematičku eliminaciju svakoga tko se ne želi povinovati, prikloniti, pristati na kompromis i traljaviti. U tako postavljenom sustavu i pravda nije ništa drugo nego milo za drago u trenutku kad smo dočekali naših pet minuta da budemo vlast.

Za neke je izraz demokracije protivljenje Frljićevoj redateljskoj viziji, a pitam se kako bi bila protumačena akcija da stotinjak ljudi dođe ispred neke crkve ili katedrale pa uvredama i prijetnjama napadne sve one koji idu na misu i to samo zato što im se ne sviđa činjenica da ljudi idu na misu. Kao, uostalom, da i na samim oltarima nema onih koji režiraju i više nego uvredljive komedije, performanse gdje se boga može pronaći isključivo ako ga se poistovjeti s neznanjem. Je li Frljić dobar ili loš redatelj, je li svoj rad sveo na golu provokaciju, i to zato što nema potencijala za više ili je situacija u državi takva da sve što napraviš u okviru deklarativne slobode nekome može zvučati kao provokacija i poziv na linč?

Znate, čini se da će pravo na linč u ovom današnjem svijetu biti jedina sloboda koja se neće osporavati pojedincu kao neotuđivo prijeteći epilog. Nikada nećemo biti građansko društvo ako ljude budemo morali podnositi, ako se budemo morali miriti s njihovim stavovima i njihovim pravom da ne misle kao većina. Biti u manjini nipošto ne znači biti lud. Dapače. Staviti nacionalnu zastavu u gaće ili je nositi kao gaće, je li to bogohulno ili je pak želja da se u eshatološkom zanosu golim tijelom i najintimnijim njegovim dijelovima što više sljubimo s nacionalnom svetinjom? Uostalom, nacionalne su svetinje već odavno na onu stvar natakli upravo oni koji najviše o svetinjama laju da bi na njima mogli zarađivati.

S Frljićevom poetikom uopće se ne moram slagati, kao što se ne slažem ni s kršćanskim dogmama, ali mi ni na kraj pameti neće pasti da ljude vrijeđam što odlaze u teatar ili crkvu, da ih promatram kao opasne i neželjene i da kroz njihov odabir institucije gdje traže svog boga donosim ne sud, nego presudu o njima. Zoroastrizam je vatru smatrao sredstvom pročišćenja, a kod nas je ona neprekidno samo lomača ispod nacionalnog ražnja. Svi oni koje ćemo na njega nastavljati nabijati i okretati bit će naš poraz i trajna atrofija organizma koji je za stvaranje iluzije snage i značaja odlučio upotrijebiti mržnju.