Abid, gospod i kovid kao novo sveto trojstvo i hrvatski suverenisti kojima je “KUŠ!” lijek za sve viruse

Ako vam potres nije razbio ploče, mislim na gramofonske, i ako ste uostalom još uopće imali gramofonskih ploča kod kuće, i ako je među njima bio i prvi album Zabranjenog pušenja “Das ist Walter”... Uh, koliko ste preduvjeta morali ispuniti da biste savladali uvod u ovaj tekst.

Dakle, ako ste sve rečeno ispunili, onda od pjesama s “Waltera” znate i onu koja se zove “Abid”. Napravljena u dijaloškoj formi, počinje stihovima: “Preskočim kanal, pogledam na tle i vidim tebe, Abide. Abide, reci nam, de, šta to tvoje ruke rade”. Tim pitanjem kreće razgovor Novinara i Abida, radnika kojeg predstavnik medija zateče u nekom kanalu, kako obrubljuje Sarajevo u vrijeme kad se pripremala Olimpijada. Slijedi niz novinarskih pitanja i niz Abidovih konciznih odgovora, a iz tih gotovo natuknica dešifrirati se mogu društvene okolnosti u kojima se nalaze ne samo novinar i Abid, nego i ondašnja Jugoslavija. Na već citirano prvo pitanje, da vas potpuno uvedem u priču, Abid odgovara: “Udarnički rade, burazere, da bude gasa za sve. A sve u sklopu akcije zaštite naše okoline”. Dakle, već onda i privreda i ekologija, danas bismo rekli održivo gospodarstvo. U sljedećim stihovima Abid otkriva da je sve što se radi posljedica samodoprinosa, odnosno da plaća raja, kao što to radi i danas. Na pitanje skuplja li mu mali stare novine, Abid s ponosom odgovara “Jok, radi u posluzi kraj tržnice”. U katarzičnom finalu Novinar pita: “Abide, reci nam, de, imal’ tu manipulacije. Abid veli: “Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade”. A za sam kraj Novinar će: “Abide, reci nam, de, hoćel’ biti bolje za godinu dv’je?” Abid, samouvjereno: “Sarajevo, najmiliji grade, popravismo te do Olimpijade”.

Gotovo četiri desetljeća od Abidova optimizma isti su se likovi višekratno sudarili s nekom drugom realnosti za koju čak ni pjesma nije mogla predvidjeti da će to biti intervju koji će govoriti, ne o onom, nego o svim vremenima. Ili je riječ o nečemu drugome, o činjenici da nema evoluiranja, da se ne mijenjamo, da nam ne dopuštaju da se mijenjamo, poglavito ne nabolje. Abid je i dalje u svom rovu, i dalje kopa nerazumljive kanale koje naplaćuju privatnici, a financiraju se javnim novcem. I dalje Abida mnogi rade, a Novinar još uvijek postavlja plošna pitanja da bi od radnih ljudi i građana izvukao što je moguće prikladniju sliku stvarnosti, što korisniju onoj zamišljenoj, onoj koja nam se potura kao idealna i da, brate, pitanjem ne zatalasamo baš previše, da ne iznerviramo inokosne organe.

Abid je ionako deklasiran, on će platiti i užasnu cijenu krize koja dolazi, on je i dalje u društvenom suterenu ili “podzemlju”, a smije podići glavu i pogled jedino kad zamahuje lopatom. Abid se četiri desetljeća nije pomakao s mjesta, što implicira da ga slična, možda i još gora perspektiva čeka u sljedeća četiri. Ne samo “da ga mnogi rade”, ne samo da je utihnuo, makar kao i kulisni društveni faktor, Abid je jedino važan kao sredstvo da plati demokraciju, da plati kapitalizam, da plati krizu, da plati zarazu, da plati vlastiti sprovod. Abida su uvjerili da je tržište bog, a da je bog veseo tip koji svoj najbolji i najmaštovitiji proizvod vidi korisnim isključivo u odnosu gospodar-rob.

Gospodove nebeske dionice rastu proporcionalno užasu devalvacije na ovoj našoj tvrđoj podlozi. Možda bi sad novinar s ponešto mašte mogao parafrazirati “Pušenje” i pitati: “Gospode, reci nam, de, imal’ tu manipulacije” ili “Gospode, reci nam, de, hoćel’ biti bolje za godinu, dv’je”, ali zaziv “gospode” prikladnije bi, a da se svejedno ne naruši rima, bilo zamijeniti s “kovide”. Kovid čuči i kopa u svom rovu i daje još oskudnije odgovore od Abida i zlokobnije od gospoda. To je naše pravo sveto trojstvo, Abid, gospod i kovid, istostranični trokut nevažnosti, trivijalnosti i sudbine pod oštrim kutom. Koliko je tu neobuzdane simetrije da bi sve moglo biti slučajno, da ne bi bilo zabavne koincidencije ako se već ne želi vjerovati u namjeru.

Mislite da je slučajno jedino što ste u posljednjih mjesec dana mogli čuti od inače grakćućih hrvatskih suverenista bilo jedno krkansko “kuš” upućeno, naravno, ženi. Ni zuc tijekom ove fantomske prijetnje, nijedan prijedlog za gospodarstvo, nijedan glas za utjecanje na stvarnost, nisu se čak dosjetili za plasman korone optužiti masone ili Tita ili Istanbulsku konvenciju. Nema više ni zajapurenih, frenetičnih molitvenih zajednica ispred bolnica koje bi svoju pozitivnu energiju uvjerenja u neuvjerljivo preusmjerili s abortusa na čudesna izlječenja ili pronalazak cjepiva. Utihnuli su iz dubina svojih nemaštovitih političkih režanja i to je jedna od pozitivnih posljedica epidemije.

Ne zazivam ih niti predlažem skupljanje jeftinih političkih bodova. Ali ako usred jedne od najvećih kriza koje su zahvatile domovinu u koju se toliko zaklinješ ti ni na jednom području nemaš nijedno konkretno rješenje, prijedlog kojim ćeš olakšati situaciju, osim nepojavljivanja (što, priznajem, nije malo), to najbolje govori o potencijalu iskrene spremnosti za dom. A nikad nismo bili suvereniji, nikad izdvojeniji, nikad zatvoreniji, nikad izoliraniji, nikad zatrovaniji... E, ovo posljednje već i nije točno...