Posljednju medalju hrvatska košarkaška reprezentacija na nekom velikom natjecanju osvojila je prije 19 godina na Europskom prvenstvu u Grčkoj. Osvojena je bronca, a Hrvatsku je te 1995. u pohodu na medalju kao izbornik vodio Aleksandar Petrović (55) koji se početkom kolovoza, na nagovor gradonačelnika Milana Bandića, prihvatio posla spašavanja Cibone od bankrota. U manje od mjesec dana, koliko je Aco u Ciboni, uspio je riješiti sve dugove prema igračima, pripremiti klub za predstečajnu nagodbu i dogovoriti se s najvažnijim igračima o nastavku suradnje po znatno povoljnijim uvjetima. S Acom smo razgovarali o nastupu Hrvatske na SP-u u Španjolskoj, ali i o aktualnoj situaciji u Ciboni i njegovim planovima kako taj nekada trofejni klub vratiti na stare staze slave.
Kako komentirate nastup reprezentacije na SP-u?
– Lanjski EP u Sloveniji naznačio je da se nešto pozitivno događa oko reprezentacije. Bili smo u zoni medalja. Igrali smo protiv dva teška protivnika, Litve i Španjolske, i na kraju uzeli četvrto mjesto. Sazrijevanje igrača i kontinuitet struke upućivao je na to da smo na ovom SP-u trebali otići korak dalje. Ako ne po rezultatu, onda svakako po načinu igre.
Zašto se to nije dogodilo?
– Igrali smo nezapaženo i neuvjerljivo. Praktično smo otišli kući "bez ispaljenog metka". Moramo biti svjesni da smo ispali od najlakšeg protivnika iz druge skupine, od Francuza koji su igrali bez svojih najboljih igrača. Još više zabrinjava činjenica da ni jednog trenutka na SP-u nismo imali kontinuitet. Bilo je dosta stvari koje nisu štimale. Nastupu reprezentacije u Španjolskoj ne mogu dati prolaznu ocjenu.
Koji je po vama razlog podbačaja?
– Prvo, nismo imali playmakera na razini koju treba imati jedna vrhunska reprezentacija. Drugo, što smatram velikim problemom, Repeša se nije prilagodio igračima i prema njima radio taktiku, nego je on od njih tražio da se prilagode njegovoj strategiji. A to je puno rotacija, čak i u trenucima kada je išlo dobro.
Što mislite zašto je to činio?
– I nama koji smo u košarci to je teško dokučiti. Čovjek je dokazano kvalitetan trener. Međutim, mislim da on jednostavno vjeruje u taj način igre. Ne možete vi nekome racionalno objasniti zašto pri našem vodstvu od 15:7, na početku utakmice u sedmoj minuti vadite četiri igrača iz startne petorke. Kada igrate nokaut utakmice, ne čuvate se za onu koja bi trebala slijediti, nego nastojite pobijediti ovu koja vas vodi dalje.
Igrali bez samopouzdanja
Većina igrača u svojim klubovima igra značajnu ulogu, ali u Španjolskoj su u dresu reprezentacije bili neprepoznatljivi. Što je razlog tome?
– Vidjelo se da su igrali u grču i da ne uživaju u igri. Ti igrači, koji dominiraju u svojim klubovima, nisu bili u situacijama na terenu u kojima briljiraju u svojim klubovima. Primjerice, Tomić se ni jednog trenutka nije nalazio u situaciji u kojoj se nalazi u Barceloni, gdje već drugu godinu dominira kao najbolji centar.
Spomenuli ste lošu igru razigravača?
– Puno mi se više sviđala kombinacija od prošle godine, kad je Ukić bio prvi playmaker, a Draper je u svojih 15 do 17 minuta u svim utakmicama donosio onaj X faktor. Uvijek bi ukrao dvije do tri lopte i pogađao nekoliko značajnih šuteva. Puno veća harmonija u igri izgledala mi je kad je Ukić bio startni plej, a Draper bi ulazio u igru i radio kvalitetnu promjenu ritma. Ukić i Lafayette su u našoj reprezentaciji zamijenili uloge. Lafayette je postao ono što nije bio u Valenciji – startni playmaker, a Ukić njegova zamjena. Ukić je prošle sezone u Panathinaikosu, a i u reprezentaciji do Lafayetteva dolaska, bio starter. Zar se nisu tom promjenom uloga izgubile neke niti razigravača i nije li na taj način dodatno uništeno samopouzdanje obojice igrača.
Zašto nema kvalitetnog razigravača?
– Mi smo uvijek "kuburili" s playmakerima. Nikada nismo došli u poziciju da iznjedrimo pravog razigravača. Do raspada Jugoslavije vrhunski playmakeri u reprezentaciji bivše države bili su Srbi ili Slovenci. To je jedno od pitanja na koje ne znam odgovor. Možda sam i ja tome kumovao jer sam u Ciboni rješenje tražio u kvalitetnim strancima koje smo dovodili za mali novac. Jesmo li na taj način sami sebi oduzimali mogućnost da stvorimo nekog kvalitetnije hrvatskog razigravača!? Možda! Međutim, igrač na toj poziciji stvara se godinama. Sjećam se koliko je mene Mirko u Ciboni i reprezentaciji trpio. Gubio sam utakmice i titule, da bih onda u zlatnom razdoblju Cibone uspio sve to vratiti.
Treba li Repeša ostati izbornik?
– HKS treba donijeti odluku ide li se s Repešom dalje. Ne znam imaju li igrači nakon ovoga prvenstva povjerenja u Repešu ili on u njih. Za sljedeću godinu treba pronaći rješenje, jer se dio EP-a igra u Hrvatskoj. To je prilika koju se ne smije propustiti. Sasvim je sigurno da ni jedan igrač neće prestati biti član reprezentacije jer bi igranje EP-a u Hrvatskoj trebao biti vrhunac njihove karijere. Pet utakmica igrat ćemo pred domaćom publikom, pred 15 tisuća ljudi. Nakon dugo vremena imamo tri NBA igrača, imamo igrače koji dolaze, imamo kvalitetu. Malo više slobode i malo više prilagodbe tim igračima i njihovim individualnim kvalitetama trebalo bi dati rezultate. Hrvatska ima sjajnu reprezentaciju.
Ako se HKS odluči za novog izbornika, treba li to biti domaći trener ili stranac?
– Tu treba biti racionalan. Da osobno moram birati stranca, taj stranac bi bio kvalitetan trener koji razumije ovaj naš mentalitet. Kada bi se rješenje tražilo među domaćim trenerima, onda bi to trebao biti Perasović jer je on u ovome trenutku naš najkvalitetniji trener. Međutim, on je ugovorom vezan uz klub, a pravila u Španjolskoj ne dopuštaju da trener kluba može biti i izbornik.
Nakon suočenja s problemima koje ste zatekli u Ciboni, jeste li ovih dana ijednom pomislili "što je ovo meni trebalo"?
– Ne, nisam. Znao sam što me čeka. Kad me je pozvao gradonačelnik Bandić, rekao sam: "Idem pokušati nešto napraviti". Da nisam pokušao i da se za Cibonu dogodio neki loš scenarij, možda bi me pekla savjest.
Kako je došlo do vašeg angažmana u Ciboni?
– Nazvao me gradonačelnik i pitao može li doći do Novalje, gdje sam ljetovao s obitelji. Rekao sam mu da sam mlađi i da ću ja doći u Zagreb. Razgovarali smo sat vremena o situaciji u klubu i on me pitao bih li ja mogao Cibonu izvući iz tog slijepog puta u koji je zašla. Rekao mi je da mi daje odriješene ruke i sve ovlasti. Bio je petak kada smo razgovarali. Uzeo sam stanku preko vikenda da još bolje snimim situaciju i da razmislim. U ponedjeljak smo se opet našli na razgovoru. Izložio sam mu svoje viđenje rješenja problema i poteze koje trebam napraviti. Spomenuo sam mu ljude koji bi trebali ući u Upravni odbor kluba nakon što raspetljamo situaciju. On mi je dao zeleno svjetlo i 4. kolovoza operativno sam preuzeo Cibonu.
Kako je vaša majka Biserka odlučila dati doprinos spašavanju Cibone?
– Kada sam vidio da mi za spas Cibone fali dobar dio sredstava do kojih ne mogu doći tako brzo jer nas vrijeme pritišće zbog FIBA-e, jednostavno sam nazvao mamu koja je bila u Šibeniku i rekao u čemu je problem. Doslovce, trebale su joj tri sekunde da sjedne u auto i zaputi se u Zagreb. Otišli smo zajedno u Graz i uplatili onaj dio koji je nedostajao. Možemo reći da je to nasljeđe koje je Dražen ostavio iza sebe. Doslovce, možemo reći da je to Draženov novac.
Mami su trebale tri sekunde
Kakva je bila emotivna reakcija majke kada ste joj rekli za problem s kojim ste se suočili i bez čijeg rješenja Cibona ne bi igrala ni Regionalnu ligu?
– Doslovce, razgovor između mene i nje trajao je tri sekunde. Ona je rekla "OK, odmah dolazim". Došla je i sljedeći dan otišli smo do Graza i uplatili. Vremena više nije bilo, taj dan smo to trebali napraviti i napravili smo. Tim novcem, pomoći od Grada i odštetom za Šarića ugasili smo primarni požar.
Kakvi su vam planovi u Ciboni?
– Već smo isplatili i riješili 16 milijuna kuna dugova. Bilo je dosta ovrha, a račun je bio blokiran 64 dana. Po dogovoru smo platili četvorici igrača koji su nas blokirali na FIBA-i. Ostao je još neriješen Planinić iz protekle sezone jer se sporimo oko nekih iznosa koji se lijepe na njegovu neto plaću koja mu je u potpunosti isplaćena. Dugove prema dobavljačima i agencijama riješit ćemo u predstečajnoj nagodbi. To je za klub najpovoljnije rješenje. Te dugove vraćat ćemo kontinuirano kroz određeno razdoblje. Najbitnije je da će otvaranjem predstečajne nagodbe ljudi koji dolaze u Upravni odbor imati čist račun i u svakom će trenutku znati kamo ide novac. Financijski plan nam je da sa što manjim budžetom napravimo najbolju momčad. Ovu i sljedeću godinu bit će recesijski budžeti. Cijela momčad stajat će neto otprilike 400 tisuća eura i cilj nam je ostvariti minimum rezultata koji Ciboni održavaju kontinuitet. Korak po korak, Cibonu ćemo kroz budžet i sportske rezultate vraćati tamo gdje praktično ona pripada.
Pokrenuli ste i neke marketinške akcije za spas Cibone?
– Počinjemo kampanju pod naslovom "I ja sam pomogao Ciboni!". Nećemo tražiti milostinju, nego ćemo od svih ljudi kojima je Cibona pri srcu tražiti da kupe godišnju kartu. Cijene tih ulaznica bit će od 100 do 500 kuna. Ova kampanja imat će, osim financijskog, i psihološki aspekt, jer vjerujem da će pokazati da u spašavanju Cibone nismo usamljeni...
>> Petrovići nisu lihvari, ta nam je posudba omogućila opstanak
Sve je to Aco platio Bandić zna to narod zagrebački