Aco: Sada želim da Cedevita postane hrvatski euroligaš

Aleksandar Petrović igrao je za Cibonu u njenim zlatnim godinama, a čak triput ju je trenerski vodio. Kao takav zacijelo je među kompetentijim ljudima izvan Cibone koji o Ciboni imaju pravo pričati. Žali i voli taj nekad velik klub, ali istodobno svu energiju ulaže u to da njegov sadašnji klub Cedevita bude ispred Cibone.

– Cibona je platila veliku cijenu dugogodišnjoj jurnjavi za Euroligom. Samo zbog činjenice da nije stvarala svoje igrače posljednjih su godina po sezoni trošili više od 700.000 eura. Cijene nekih stranaca teško mi je i komentirati kad se sjetim da sam ja Atkinsa doveo za 80.000 USD, a prije njega Abrama za 60.000 USD. A oni su usred sezone doveli Andersona za pola milijuna USD. Nakon Vahida Halilhodžića, Perasović je trener koji je neki klub najviše stajao u povijesti klupskog sporta u Hrvatskoj.

Zar je doista Perasović bio toliko skup?

– To ljeto kada su se odlučili za Perasovića nudili smo im se u paketu Subotić za trenera i ja za glavnog menadžera. Nas dvojica zajedno smo tražili dvostruko manje nego Peras sam. U dvije godine tu je nastala razlika od 270-280 tisuća eura. To je još jedan dokaz kako se loše gospodarilo. S novcem se baratalo kao da je tuđi.

Što je još, osim akvizicija i kredita predsjednika Jelušića dovelo Cibonu na prosjački štap?

– To je i bjesomučna utrka sa Zadrom za Euroligu. Ti klubovi su se međusobno iscrpili, pa ne treba čuditi što su sada najveći dužnici u hrvatskoj košarci.

Nisu li i treneri Cibone poticali tu bjesomučnu utrku za Euroligom?

– Mi treneri bili smo usamljeni jahači, nismo bili zaštićeni od klupskih politika, pa smo se morali zaštititi ugovorima kao medvjedi. Nama su koferi stalno spremi, jer vrlo često smo napadnuti i nepravedno. Klub je trebao još prije 12-13 godina napraviti restrukturiranje kao Partizan. Ondje je Danilović stao iza Vujoševića i složio se da primarni cilj mora biti stvaranje igrača. A to ne mogu raditi treneri koji moraju strahovati kad dožive nekoliko poraza. Da ja nisam imao imperativ osvajanja prvenstva ne bih dovodio Douga Leeja, već bih razigravao Rimca.

Nije li tome pridonio i Bože Miličević, dugogodišnji direktor koji je bio Bog i batina u tom klubu?

– Njegov rad se mora podijeliti u dva dijela. U prvom je bio kotač zamašnjak, dok mu druga faza nije bila uspješna kao prva. I on je zaslužan za ovaj minus, no donosio je on i dobre odluke. Recimo, 2000. godine prihvatio je Uleb, odmetnuo se iz okoštale Fibe.

Jasno nam je da se Cibona ne može vratiti na razinu 80-ih, no može li se vratiti na razinu 90-ih, kada je bila stabilan euroligaš?

– Može, ako se sada donesu pravi potezi, ako se ne bude dramatično griješilo. No, Cibona se mora puno više okrenuti proizvodnji, kao i svi mi. U odnosu na Zagreb i Cedevitu, Cibona sada ima hendikep jer su joj spomenuti klubovi oduzeli prioritet kod dovođenja mladih igrača. Cibona sada jako teško dolazi do talentiranih igrača. Najveći gubitak dogodio se kada se mali Šarić odlučio za Zagreb. Tog trenutka je Cibona izgubila rat. Ako igrač iz Hercegovine ne želi u Cibonu, kao što je dosad bio slučaj, to je onda porazno. Moraju vratiti povjerenje roditelja, a to je dugotrajan proces, da ovi opet požele svoje dijete slati u Cibonu.

Nije li Cibona, kada je bila dvostruki europski prvak, bila najveći sportski simbol glavnog grada?

– Cibona je bila pokret, a Sportski dom bio je hram toga pokreta. Tih zlatnih 80-ih bilo je pravilo da nije bitno protiv koga igra, nego da Cibona taj dan igra. Bio to Borac iz Čačka, Metalac iz Valjeva, Zadar ili Makabi, Sportski dom je bio pun. Danas publika hoće na Barcelonu, ali neće na Radnički.

Niste li vi tada bili veće zvijezde čak i od nogometaša Dinama?

– Da, bili smo najveće sportske zvijezde u gradu. Igrači Cibone imali su druge domove kao što su bili Saloon i Kavkaz. Bili smo svojevrstan društveni hit.

Koliko je za to bio važan dolazak Krešimira Ćosića?

– S njim smo osvojili prvi hat-trick, on je bio vrhunski igrač koji je oplemenio već izgrađenu momčad.

Koliko je za Draženov dolazak bilo presudno to što ste vi kao stariji brat već bili u Ciboni?

– Bilo je važno, no on je sam donosio odluke. Kada je odlučio, ja sam ga odveo kod Novosela i on je potpisao pristupnicu. No, važniji od mene bio je Nakićev lijevi horok u trećoj utakmici finala protiv Zvezde, koji nam je donio naslov prvaka države.

Godine 1984. uvedena je trica, a vas su prozvali Acom tricom? Tko vam je dao taj nadimak?

– Ne sjećam se tko je prvi to izgovorio ili napisao, no sjećam se da smo mi bili tricaška momčad i da smo jednom Partizanu dali 70 koševa. Ja sam imao sreću, ali i nesreću, da sam pola svoje karijere igrao po starim pravilima, a pola po novim. S uvođenjem trica ja sam puno profitirao.

Košarka je početkom 90-ih bila naš najjači sport. Što se poslije dogodilo? Je li se sve urušilo s tragičnim odlaskom vašeg brata.

– Uz svo uvažavanje Draženove veličine, njegov odlazak osjetio se na rezultatima reprezentacije samo sljedećih četiri-pet godina nakon smrti. Sve ostalo su slabosti našeg košarkaškog sustava. Jedna od njih je i što nismo proizveli modernu četvorku. Nismo imali igrača koji rastvara reket i može držati suparničku četvorku s kakvim vam je puno lakše igrati. Između 1992. i 1995. naša je reprezentacija sa svih velikih natjecanja donosila medalju. Osim olimpijskog srebra u Barceloni, niti jedna od njih nije vrednovana kako treba, a sada, kada smo već 15 godina u provaliji, sada znamo koliko su te medalje bile bitne. Premda smo osvojili tri bronce sa po jednim porazom na dotičnim natjecanjima, nismo znali vrednovati te medalje. Baš kao što se nedovoljno vrednuju dva moja četvrtfinala Eurolige iz 90-ih.

Vi ste posljednji izbornik s osvojenom medaljom na velikom natjecanju, 1995. ste na EP-u u Ateni bili izbornik. Biste li se opet prihvatili toga posla?

– Ne, više nikad ne bih bio izbornik, a niti trener Cibone u kojoj sam tri puta obnašao tu dužnost. Od mene svaki izbornik i trener Cibone može tražiti mišljenje bez bojazni da ja pritom držim figu u džepu.

Koji mandat u Ciboni je za vas bio najstresniji?

– Žao mi je što prigodom drugog povratka u klub nisam imao više strpljenja. Počeli smo sezonu pobjedom nad Zvezdom u Beogradu i onda doživjeli četiri poraza u nizu. Ja sam tada pukao, samokritičan kakav jesam, odlučio sam otići, a možda sam trebao imati malo više strpljenja, jer Atkins i Prkačin su bili u naponu snage, a u momčadi su bili još i Mulaomerović i Giriček. Bila je to možda i najjača Cibona otkako je Hrvatska samostalna.

Zašto Cibona nije postala Cibona Atlantic i zašto vaš sadašnji poslodavac Emil Tedeschi nije uspio spojiti ta dva kluba?

– Velika je pogreška što su ljudi iz Cibone to odbili. Kada ti netko godišnje nudi dva milijuna eura, u današnje vrijeme to se ne odbija. Sad jako dobro vide kakvu su pogrešku napravili.

Ljudi iz Cedevite znaju reći da se taj klub gura u stranu, da nemaju zasluženi tretman u Gradu?

– Najlakše je reći vi ste privatni klub i niste interes ovoga grada. Gurnuli su nas u Podsused, a Grad nam nije napravio niti ono što je obećao, a to je rekonstrukcija svlačionica. Javna je tajna da se favorizira Zagreb, jer meni je nepojmljivo da taj klub ima toliko sponzora, među njima i državna poduzeća, a da Cibona nema niti jednog. Ne mogu razumjeti kako je to Eurochallenge, trećeligaško klupsko natjecanje u Europi, državnim tvrtkama privlačniji nego klub koji 20 godina igra Euroligu.

Treba li Cibonin brod pustiti da posve potone pa da je se prisjećamo kao velikog kluba, a ne da gledamo prosjačenje još jednog diva, kao što se događa Splitu?

– Opstanak Cibone ne smije doći u pitanje. Ja možda to gledam sentimentalno, no ne mogu se složiti s time da se ugasi dio moje prošlosti. Doduše, kada govorimo o klubovima koje financira Grad, možda bi stvarno bilo bolje da postoji jedan, jer od dva slaba nema koristi.

Je li Cedevita u Euroligi realna ambicija?

– Prilika je tu. Cedevita može biti stabilna u Eurokupu, a u nekakvom ludilu može i do Eurolige. Ako se to dogodi, ljudi koji vode klub moraju biti spremni na dupliranje proračuna. Tada morate imati 12 vrhunskih igrača. Puno je lakše odrastati nego biti euroligaš. Moja dosadašnja iskustva s tim ljudima su pozitivna, za očekivati je da ćemo ići do kraja. Ja volim Cibonu, ona je dio mene, no sada svim srcem želim Cedevitu odvesti u Euroligu.