Afganistanci smatraju da je glavni uzrok sadašnjeg rata nezaposlenost

Nakon bezočne izborne krađe, u četvrtak su na predsjedničkoj inauguraciji Hamidu Karzaiju čestitala izaslanstva 80 zemalja koja su ga zajedno s NATO-om upozorila da se od njega očekuje slamanje korupcije te poboljšanje sigurnosne situacije. Dok se vlade zemalja vojno angažiranih u Afganistanu prepiru koliko još tisuća vojnika trebaju poslati kako bi slomili talibansku pobunu, podatak da 70 posto Afganistanaca glavne uzroke rata vidi u siromaštvu i nezaposlenosti djeluje kao iz neke druge dimenzije.

Razlika u percepciji onoga što se događa na Hindukušu potječe odatle što su aktivisti Oxfama i još sedam drugih humanitarnih organizacija nakon 30 godina ratova napravili presedan i za mišljenje upitali – same Afganistance. Istraživanje je zbog objektivnih razloga u cijelosti provedeno samo u 14 od ukupno 34 afganistanske provincije. Unatoč tomu, vojne analitičare NATO-a i vlada zapadnih demokracija mogla bi se prilično dojmiti spoznaja da Afganistanci talibane smatraju trećim, a Al-Qa’idu tek petim glavnim izvorom nestabilnosti u zemlji. 

Talibani su tek treći krivac
Drugim najvažnijim čimbenikom rata 48 posto Afganistanaca smatra korupciju i nefunkcioniranje vlade u Kabulu, 36 posto ih glavnim izvorom rata drži talibane, uplitanje stranih zemalja 25, a Al-Qa’idu 18 posto anketiranih. Slijede nazočnost međunarodnih snaga, nedovoljna pomoć zapada, ratni lordovi i kriminalne organizacije, svi između 14 i 17 posto. 

Oxfam je istražio i kakve posljedice trpi lokalno stanovništvo nakon već četvrtog rata u nizu otkako su 1978. u puču lokalnih komunista smaknuti monarh Mohammad Daoud Khan i njegova obitelj.

Trideset godina Afganistanom su tekle rijeke krvi zbog sovjetske invazije, odgovora mudžahedina koje je podupirao SAD, potom sukoba mudžahedinskih frakcija koji je presjekla talibanska okupacija te na kraju vojnog udara NATO-a. Ionako nerazvijena zemlja do te je mjere temeljito poharana da je razaranjem uništeno čak i 50 posto svih šuma. Nitko mlađi od 35 godina ne pamti život u miru, 43 posto stanovništva doživjelo je da im je najmanje jednom uništena sva imovina, petina stanovništva barem je jednom mučena, a uz dva milijuna pobijenih u ratovima, ostalo je i više od milijun invalida. 

Zemlja PTSP-a i depresija
U istraživanju su Afganistanci gotovo bez iznimke navodili da je sadašnji rat objektivno “najmanje loš”, što su objasnili relativno manjim brojem žrtava u odnosu na pokolje od 1979. naovamo. S druge strane, vrlo su se često tužili na atmosferu straha pred samoubilačkim terorističkim napadima, talibanskim upadima te savezničkim odgovorima “pametnim bombama” koje uz talibane ubijaju i sve one civile koji imaju nesreću da se talibani među njima pokušavaju skrivati. 

Procjenjuje se da od depresije, PTSP-a i drugih mentalnih problema pati dvije trećine stanovništva pa ne čudi što 30-godišnjaci i 40-godišnjaci izgledaju kao da im je 70 godina. Utvrđeno je i to da 42 posto žena u Kabulu boluje od PTSP-a te da ih ukupno 81 posto trpi razne psihičke posljedice zbog masakara kojima su svjedočile, višegodišnjega talibanskog zlostavljanja te mudžahedinskih silovanja.

Usto, 28 milijuna Afganistanaca i materijalno je uništeno. Nezaposlenost je 40 posto, a polovica ih živi s manje od dva dolara na dan. U takvoj situaciji svaki izvor egzistencije, pa bila riječ i o uzgoju opijumskog maka ili priključenju talibanima, djeluje primamljivo. 

U skladu s takvim tvrdnjama u Pakistanu je nedavno uočeno da čak ni velik dio onih koji su uvučeni u talibansku pobunu uopće nisu militantni vjerski fanatici, nego neimaštinom izmrcvareni ljudi koji vole TV i miran obiteljski život uz blagodati civilizacije, odnosno sve ono što je talibanima službeno zabranjeno.

U takvom svijetu igranje na korumpiranog Karzaija i isključivo vojnu opciju čini se vrlo kratkovidnim, osobito ako se zna da je riječ o političaru kojemu se zbog neutjecajnosti dio svijeta već dulje ruga kao “gradonačelniku Kabula”.