Afrika čovjeka uči davanju. I zbog hrvatskog srca djeca će prvi put spavati u krevetu

Afrika uči zahvalnosti, poniznosti, dobroti... svemu onome što je iskonski ljudsko… Idem tamo ne samo zato što sam svećenik, nego i zbog toga što me Afrika čini boljim čovjekom… Don Marino Ninčević se zamislio. Nekoliko trenutaka traje šutnja. Taman toliko da se podsjetim da taj zadarski svećenik sa zagrebačkom adresom i titulom sveučilišnog profesora na Fakultetu hrvatskih studija, nije običan svećenik, a kamoli običan čovjek.

Proputovao je dobar dio zemaljske kugle, uglavnom odlazi u krajeve koji nisu do kraja komercijalizirani, no na jednu adresu se svake godine vraća, onu afričku, u Zambiji, u jednoj pokrajini satima udaljenoj od Livingstonea. Svake godine odlazi u misiju u Nawindu koja obuhvaća dvadesetak sela s više tisuća ljudi, najsiromašnijih među siromašnima. Zapadna provincija u kojoj živi pleme Lozi i u kojoj se nalazi Nawinda najsiromašniji je i najnerazvijeniji dio Zambije. Ti ljudi su izrazito duhovni i pobožni, a toliko su siromašni da svaki dan jedu samo palentu i korijenje tapioke ili kasave.

Marina znam dugo, u mojem je selu bio župnik i prije 20-ak godina radili smo priču o djevojčicama oboljelima od HIV-a koje je on posjećivao i poznavao jer je redovito kao student odlazio oboljelima od AIDS-a u bolnicu “Dr. Fran Mihaljević”. Zbog toga s njim mogu razgovarati otvoreno. Dok mi pokazuje fotografije djece ispruženih ruku koja čekaju bombone koje im je donio iz Hrvatske, i priča mi da ta djeca žive u kućama od blata, a noću se sklupčaju i spavaju s jednim otvorenim okom u strahu od hijena i divljih pasa, na temperaturi ponekad nižoj i od nula Celzijevih stupnjeva, morao sam ga priupitati:

– Kažeš, Marino, izrazito su pobožni i zahvalni. Na čemu? Pitaju li ikada kakav je Bog kad im je takav život dao?

Svećenik Marino tada mi je pokušao objasniti zašto je u Africi i čovjek i svećenik…

– Frane, to je teško pitanje, Bog i patnja nevinih u svijetu… Na to pitanje ti ne mogu dati odgovor kakav očekuješ, mogu ti samo reći da nigdje o zahvalnosti i radosti nisam toliko naučio kao u Africi. Afrika mi je pomogla i da bolje shvatim da je svećenikova moć samo moć ljubavi. To je snaga Uskrslog Gospodina u kojeg ja vjerujem. Papa Franjo u poruci za Dan misija kaže: „Kad iskusimo snagu Božje ljubavi, kad prepoznamo njegovu očinsku prisutnost u našem osobnom i zajedničkom životu, ne možemo ne naviještati i dijeliti s drugima ono što vidjesmo i čusmo.”.

Svećenička služba mora uvijek ostati na obzoru te ljubavi. Ta ljubav spustila se do krajnjih čovjekovih granica i doprla do najdublje i najteže čovjekove patnje. Danas govoriti o Bogu i biti blizak Bogu znači biti blizak ljudima, posebno onima koji pate, odnosno znači izraziti patnju ljudi ovoga svijeta. Pozvani smo da budemo solidarni i odgovorni za druge. Najveća je životna opasnost, neovisno o tome svrstavamo li se na stranu vjere ili nevjere, ne primijetiti patnju čovjeka, zakazati u solidarnosti i odgovornosti ili jednostavno kazano – ne pokazati se čovjekom.

Don Marino je nakratko zašutio pa nastavio:

– Ondje je život veoma težak, ljudi se bave osnovnim egzistencijalnim pitanjem, kako si dnevno osigurati malo palente da bi preživjeli… Teško je preživjeti u toj zahtjevnoj klimi i nemilosrdnom ekosustavu. Svuda samo duboki pijesak, a opasnosti vrebaju odasvud. Komarci, malarija, vodeni konji, zmije, krokodili, lavovi, otrovni insekti, opasne muhe, agresivni mravi… Na tisuće majmuna koji nam pojedoše i ono malo povrća što posadimo, uključujući i kukuruz. Prije tri godine jednu je djevojčicu pojeo krokodil na rijeci dok je išla oprati ono malo sirotinjskog posuđa. Prije dvije godine bila je velika suša, kiša nije padala 11 mjeseci. Nastala je velika glad, jelo se samo dva-tri puta tjedno, i to korijenje tapioke jer kukuruza za palentu nije bilo.

Ističe da tzv. crna Afrika i njezini siromašni ljudi probude u čovjeku neizrecivo ganuće, sućut, samaritanstvo i emocije upravo zbog razine patnje tih dragih ljudi.

– Život u tropskoj Africi, uz svu bijedu, koju je pandemija COVID-19 učinila još većom i težom, vrlo niske higijenske uvjete i izuzetno teško preživljavanje iz dana u dan, u sebi ipak nosi vjeru, nadu, samopouzdanje, požrtvovnost, pobožnost i zahvalnost koji zapanjuju. Oni su sretni, a sretni ljudi raduju se malim stvarima. Luda pohlepa njima je strana. Oni su natprosječno pošteni, otvoreni i nekomplicirani, zadivljuje me njihova plemenita jednostavnost življenja. U susretu s tim ljudima čovjek se mijenja, izoštri mu se pogled na svijet, probudi mu se onaj iskonski osjećaj za druge… Afrika čovjeka uči oslobađanju a ne vezivanju, davanju a ne uzimanju, promatranju a ne svojatanju… I onda te nešto promijeni. Shvatiš da ne možeš biti onaj čovjek od jučer…, kako kaže M. Selimović.

Kada vidiš osmijeh onih koji nemaju ništa, osjećaj je neopisiv. Osmijeh djeteta koje samo jednom na dan dobije malo palente ili ni toliko, nešto je što te vraća u život. U Zambiji je situacija ove godine još teža zbog korone. Papa Franjo u poruci za Svjetski dan misija kaže: “Najslabiji i najranjiviji još su snažnije doživjeli svoju slabost i ranjivost.”. Nažalost, to je potpuno točno, zato papa kaže: “Molim vas da ne zaboravite najranjivije.”. U Zambiji sam susreo, doživio i vidio način života kakav mi ne možemo ni zamisliti i pokušaj sada zamisliti da u ovom trenu, u materijalnom smislu, nemaš baš ništa… Možeš li pojmiti da su ljudi 2019. zbog suše umirali od gladi. Tamo nema struje, pitke vode, pokrivača, adekvatne odjeće… Životni vijek je veoma kratak, samo 50-ak godina – priča Marino i nastavlja:

– Zapadnog čovjeka susret s takvim načinom života nužno dovodi do katarze. Sliku tog i takvog životnog krajolika, toliko različitog od sigurnosti i udobnosti življenja u ovom našem zapadnom svijetu, pokušavam prenijeti. Ali ne samo prenijeti, ti ljudi trebaju našu pomoć, trebaju našu ljubav – istaknuo je don Marino, koji je prvi put otišao u Zambiju u posjet našem misionaru vlč. Borisu Dabi, koji je u Zambiji već 39 godina, o čemu je i Večernji list pisao 2018. godine.

– Odlučio sam da tim siromašnim ljudima trebamo pomoći. Charles Bukowski rekao je da se “svijet počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka, a sve ostalo je grandiozna romantika ili politika”. Budući da sam profesor pedagogije i bavim se obrazovanjem, mislio sam da je najbolja pomoć tim ljudima omogućiti im da se školuju. Kineska poslovica kaže: “Dajte čovjeku ribu i nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka loviti ribu i nahranili ste ga za cijeli život”. Tako sam 2019. s prijateljima osnovao humanitarnu zakladu Srce za Zambiju. Svrha Zaklade je realizacija i potpora obrazovnih projekata u Zambiji, jer “obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da promijenite svijet” (N. Mandela).

U obrazovne projekte – osnivanje studentskog doma u Livingstoneu i gradnju đačkog doma za srednjoškolce u Nawindi – krenuli smo oslanjajući se na dobrotu ljudi i uspjeli smo. U veljači 2020. Zaklada Srce za Zambiju u Livingstoneu otvorila je studentski dom, u kojemu je sada 30 studenata, 15 mladića i 15 djevojaka. Dom se nalazi u centru Livingstonea i u njemu su smješteni siromašni, ali nadareni i u studiju uspješni. Oni su budući učitelji, bolničarke i bolničari, bolnički tehničari, radiolozi, liječnici, inženjeri…Kupnju dviju kuća s pripadajućim zemljištem, uređenje i opremanje doma potpuno su financirali ljudi iz Hrvatske. Zbog toga dom nosi ime “Hrvatsko srce za Zambiju”. Mjesec dana nakon otvaranja dom smo morali zatvoriti zbog korone. Srećom, nakon nekoliko mjeseci pandemijske mjere su ublažene i studenti su se vratili – kaže Marino Ninčević.

Ističe da je u kolovozu ove godine završena i namještena prva zgrada đačkog doma u Nawindi u koju će biti smješteno 50 srednjoškolaca.

– Od Livingstonea do Nawinde vozi se oko 11 sati, uglavnom po dubokom pijesku. Prije dvije godine zaklada u suradnji s našim misionarom fra Borisom Dabom započela je gradnju đačkog doma. U domu će smještaj imati sto srednjoškolaca. Želimo siromašnoj djeci iz dalekih i siromašnih sela omogućiti školovanje. Ta djeca bez naše pomoći ne bi mogla pohađati srednju školu. Njihova sela udaljena su od misije i škole po 10, 20, 30 i više kilometara i ne mogu svakodnevno toliko pješačiti. U Zambiji se srednjoškolsko obrazovanje plaća, a zbog velikog siromaštva mnogi roditelji ne mogu djeci osigurati školovanje. Zbog toga mi tražimo i imamo “kumove” koji preuzmu školovanje pojedinog djeteta. Sa 100 eura godišnje pokrijemo gotovo sve troškove za jednog srednjoškolca: školarinu, hranu, smještaj…

Veoma je zahtjevno i teško graditi čvrst, zidani objekt u tim dalekim krajevima. Nije jednostavno naći majstore koji znaju graditi. Veliki, ako ne i najveći problem je dopremiti građevinski materijal do mjesta gradnje. Na primjer, u prvom pokušaju transporta prozorskih stakala iz Livingstonea do Nawinde nismo uspjeli. Sva su se stakla slomila, takav je to teren. Iz drugog pokušaja smo uspjeli, ali je put potrajao. Većinu materijala prevezli smo našim Land-Cruiserom, a krevete i madrace traktorima… U tom području nema kamena, a bez kamena nema ni čvrste gradnje… A onda još i korona… Zbog svega toga, ali i još mnogo drugih problema i teškoća s kojima smo se susretali tijekom gradnje, završetak ove kuće smatram čudom! Potkraj listopada planiramo useljenje naših srednjoškolaca u njihov novi dom, možda to bude baš na Misijsku nedjelju – istaknuo je don Marino.

– Žao mi je što svi oni koji su na bilo koji način pomogli u gradnji te kuće ne mogu doći do Nawinde da vide i osjete radost i zahvalnost tih siromašnih ljudi. Iako ne znaju gdje je Hrvatska, znaju da u Hrvatskoj žive dobri ljudi koji im pomažu, zato su nam svima neizmjerno zahvalni. Ovim putem želim i ja svima njima reći jedno veliko hvala jer su na drugom kraju svijeta, u dalekoj Africi, razveselili 50 dječaka i omogućili im da imaju dostojan smještaj. Ta će djeca prvi put u životu spavati u krevetima! Hvala vam što zajedno gradimo sretniji i bolji svijet! “Ponekad osjetimo da je ono što radimo samo kap vode u moru. Ali more bi bilo manje da mu nedostaje ta kap”, rekla je sv. Majka Tereza. Teren za gradnju druge kuće, u koju će biti smješteno 50 djevojčica, očišćen je te je pripravljen i dio blokova za gradnju. Čim prikupimo novac, počet će gradnja i te kuće.

Ako netko želi pomoći, novac može darovati i uplatiti na ovaj račun: Zaklada Srce za Zambiju, IBAN: HR7824080021100053032; SWIFT: PAZGHR2X; Partner banka dd Zagreb. Ili putem PayPal računa ili GoGetFunding platforme. Sve informacije mogu se naći na našoj web stranici: www.heartforzambia.com/hr/ – istaknuo je don Marino.