Agonija vlasti koja polagano umire na rate

Agonija ove vlasti čini se beskrajnom. To polagano umiranje na rate socijaldemokratske političke ideologije, ta posvemašnja nemoć vlade nominalnoga lijevog centra da učini bilo što bitno u zemlji, taj besprizoran nedostatak elementarne kritičke samorefleksije njezinih prvaka i prvakinja – to je gore od svake dosadašnje političke krize u zemlji.

Gore je od svega što smo dosad iskusili zato što još nikad neka vlada nije došla na vlast s toliko nade i pouzdanja da će zaustaviti ubrzano ekonomsko, socijalno, političko i moralno urušavanje zemlje nakon višegodišnje Sanaderove i HDZ-ove korupcionaške ere vladanja, a koja je tako brzo i temeljito iznevjerila te nade. Milanović ne govori istinu kada kaže da nisu ništa obećavali.

Milanović obećao pa iznevjerio

Obećao je on, i to u izbornoj noći, da neće iznevjeriti građane koji su im dali povjerenje. Iznevjerili su ih tako što nemoćno, a povremeno i posve malodušno, promatraju nastavak općeg urušavanja političkoga i društvenog poretka i života u ovoj zemlji.

Agonija se zapravo mogla nazrijeti gotovo odmah nakon što je koalicija preuzela vlast. Gotovo su odmah, naime, postala očita njezina dva supstancijalna problema: potpuna nepripremljenost za preuzimanje vlasti i loš izbor ministara. Premda su u opoziciji proveli osam godina, ni SDP ni HNS nisu došli na vlast s razrađenima javnim politikama koje bi bile djelotvoran odgovor na ekonomsku i socijalnu krizu u zemlji. Ključni ekonomski resori povjereni su ljudima koji im ni profesionalno ni politički, a neki ni moralno nisu bili dorasli. Ministar gospodarstva i prvi potpredsjednik Vlade postao je samodopadni Radimir Čačić, čovjek koji je zbog uzrokovanja prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi praktično već stajao pred vratima zatvora, a koji je svoju stručnost dokazao tvrdnjom da će dobri rezultati njegove gospodarske politike biti vidljivi za šest mjeseci.

U protivnom će dati ostavku. Rezultata nije bilo ni nakon pola godine, ni nakon godinu dana, ni nakon godinu i pol, ali je Čačić ostao u Vladi sve dok se nije morao javiti zatvorskom čuvaru. Slijedeći takozvano načelo čimpanze – prema kojemu svaka stranka u koalicijskoj vladi ima pravo potpuno samostalno birati ministre u resorima koji joj dogovorom pripadnu, makar ti ministri bili, figurativno rečeno, i čimpanze – Čačića je zamijenio HNS-ovac Ivan Vrdoljak, dotadašnji ministar graditeljstva i prostornog uređenja, koji na tom mjestu nije uspio pokrenuti ni bučno najavljivan projekt obnove fasada. Slučajnijeg ministra gospodarstva dosad nije bilo. Govorno neartikuliran, katkad do ruba nerazumljivosti, odao se pustopašnim i opasnim ispadima u svemu čega se prihvatio, a najviše u pregovorima s MOL-om o Ini u kojima je prekoračio granice racionalnoga i odgovornog političkog ponašanja.

U trećoj godini mandata Vlade i HNS-a na čelu gospodarskog resora potaknuo je izradu industrijske strategije zemlje. Iz nje je izostavio prehrambenu industriju kao jednu od rijetkih preživjelih i potentnih industrijskih grana u Hrvatskoj, što je uočio čak i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Ima li se na umu logičan redoslijed djelovanja – najprije se izradi opća strategija ekonomskog razvoja, potom se izradi strategija industrijskog razvoja koja se uklapa u nju, pa se oblikuju politike razvoja pojedinih industrijskih grana koje se temelje na općoj industrijskoj strategiji te se naposljetku provode mjere kojima se te politike ostvaruju – očito je koliko je ova koalicija došla nepripremljena na vlast, koliko je bila nesposobna voditi suvislu ekonomsku politiku koja bi zemlju postupno izvlačila iz krize i koliko je odgovorna za deprimirajuće stanje u njoj nakon tri godine njezine vlasti. I “prateći” gospodarski resori doživjeli su debakl.

Zlatko Komadina brzo je napustio Ministarstvo prometa pod nerazjašnjenim okolnostima, a zamijenio ga je čudnovati zagorski župan Siniša Hajdaš-Dončić za čijim se dobrim rezultatima u tom resoru uzaludno okretati. Vlada je u trećoj godini mandata odustala od glavnih elemenata politike Ministarstva financija pod Slavkom Linićem, poput modela predstečajnih nagodbi, porezne politike i financijske discipline. Branko Grčić, potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj i fondove Europske unije, nedugo nakon stupanja na dužnost požalio se na užasan tempo rada i istaknuo pravo na pristojan odmor. Ritmu rada tog profesora ekonomije sa splitskog sveučilišta odgovara i ritam kojim je Hrvatska povlačila novac iz europskih fondova. Ministar uprave Arsen Bauk nije uspio prirediti, a kamoli stvoriti uvjete za provedbu teritorijalno-upravne reorganizacije zemlje.

Iscrtavanjem granica novih administrativnih regija i regionalnih upravnih središta – a ne zna se bi li one postojale usporedno sa županijama ili umjesto njih, ali je svaka od tih opcija očajna – pokazao je da ne razumije važnost i potencijalnu političku subverzivnost što ih nosi ukidanje nekih županija, ali se nije libio lupetanja o autonomiji Dalmacije. Za tri godine mandata nije uspio napraviti ni vjerodostojan nacionalni popis birača. Bivši ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović nanio je nepopravljive štete visokom obrazovanju i znanosti ozakonivši kategoriju vječnog docenta: sveučilišnog zaposlenika koji ne mora i ne želi napredovati, a napredovati ne želi zato što ne radi, ne istražuje, ne objavljuje radove pa nema ni uvjete za napredovanje. To je samo jedan izraz prevlasti koncepcije neradnoga i nekompetitivnog društva koja je najveće zlo ove zemlje. Time je sudbinu hrvatske znanosti i njezin status u međunarodnoj znanstvenoj zajednici svalio na manji broj aktivnih istraživača koji će na svojim plećima nositi sve brojnije neaktivne istraživače i prekobrojno “prateće osoblje” koje se Vlada nije usudila “autsorsati” ili nekako racionalizirati.

Za koju godinu Sveučilište u Zagrebu ne samo da neće biti među pet stotina nego vjerojatno ni među pet tisuća najboljih sveučilišta na svijetu. O reformi bolonjskog sustava da se i ne govori. Ministrica socijalne skrbi Milanka Opačić žali se da ne može provesti reforme zbog protivljenja sindikata. Jasno je da se sindikati protive svim reformama koje ugrožavaju njihovu moć u javnom sektoru, ali Vlada mora pregovarati sa socijalnim partnerima, nalaziti kompromise s njima i, ako je nužno, zanemariti njihova stajališta.

Ministarstvo vanjskih poslova preuzela je Vesna Pusić, osoba bez relevantna teorijskog znanja ili praktičnog iskustva u međunarodnoj politici.

Politički opsadno stanje

Nedostatak osmišljene aktivne vanjske politike Hrvatske i bilo kakva stava o gorućima međunarodnim problemima – od Sirije i Palestine preko Rusije i Ukrajine do Škotske i Katalonije – opravdava frazama o našoj usklađenosti sa zajedničkom vanjskom politikom Europske unije. Kao da Španjolska, Švedska, Slovačka i Mađarska nisu članice Unije pa mogu imati vlastite stavove o Kosovu, Palestini, Ukrajini, Rusiji i dr. Ipak, Pusić je pronašla svoju nišu u vanjskoj politici i zaključila da bi se u Europskoj uniji mogla afirmirati kao liderica Zapadnog Balkana. Kako bi to postigla, preuzela je diskurs i manire odbojne briselske birokracije i agresivne američke administracije, uključujući i naziv Zapadni Balkan, jednu od onih regionalnih konstrukcija kakve su Veliki Bliski istok, Islamski Bliski istok, Nova Europa i sl., a koje su izraz geopolitičkih i geostrateških interesa SAD-a. No moglo je biti i gore. Da se netko u Bruxellesu ili Washingtonu dosjetio da “ove prostore” nazove Južnim mračnim pojasom, Pusić bi vjerojatno i to prihvatila i uvjeravala naciju kako možemo postati važni u Uniji tako što ćemo postati zemlja predvodnica Južnoga mračnog pojasa. U tom “pojasu” sada reklamira svoju inicijativu za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju nikad nije razumjela i koju ne razumije ni danas.

Na počasnom mjestu u galeriji tih političkih figura nalazi se premijer Milanović. Njegova podjela zastupničke i ministarske kvote s HNS-om, odabiri i smjene ministara, dekontekstualizirano političko i socijalno ponašanje, istodobno uništavanje Vlade i SDP-a bez premca su u dosadašnjoj praksi. Iz Vlade je izbacio Mirelu Holy, ministricu za zaštitu okoliša i najstručniju članicu Vlade, i zamijenio je jastrebarskim gradonačelnikom Mihaelom Zmajlovićem čiji je javno najvidljiviji potez preseljenje u skupi Zagreb Tower koji je dovoljno visok da se s njega vidi cijelo Jastrebarsko. Holy je osnovala vlastitu stranku i preotela SDP-u polovicu biračkog tijela. Politički i moralno uništio je bivšeg ministra zdravlja Rajka Ostojića gurnuvši ga u unaprijed izgubljenu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, a potom ga izbacio iz Vlade. Izbacio je iz Vlade i veterana Slavka Linića i tim činom doveo stranku na rub potpunog raskola. “Odstavio” je iz Vlade Zlatka Komadinu i otkopao ratnu sjekiru s njime koju neće biti lako zakopati. Okružio se nekompetentnim stranačkim mladoturcima koji pokazuju zavidnu socijalnu neosjetljivost i političku neodgovornost.

U sve uređenijoj hrvatskoj državi, kako tvrdi Milanović, koju vodi najbolja Vlada u novijoj hrvatskoj povijesti, kako tvrdi Pusić, jedna ideologija, politika i stranka sagorijevaju u logorskoj vatri koju već mjesec dana potpaljuju invalidi, veterani i “prateće” političko osoblje, od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka preko NATO-ove dužnosnice Kolinde Grabar Kitarović do neovisnog suca županijskog suda Ivana Turudića, u šatoru pred Ministarstvom branitelja. Usred glavnog grada Hrvatske razapeli su golem šator u kojemu logoruju, peku roštilj, igraju šah, primaju posjete, održavaju komemoracije, smjenjuju se na straži, sazivaju konferencije za novinstvo, svaki dan postavljaju nove zahtjeve te neprestance moralno ucjenjuju javnost i stvaraju politički opsadno stanje. Imaju li oni zakonsku dopusnicu da razapnu šator nasred Savske ceste na neograničen rok? Ili je blasfemična i sama pomisao na to da branitelji moraju tražiti dopusnicu za takvo što? Nisu li oni stvorili ovu državu pa imaju pravo da u njoj rade što žele?

Najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti, slaba kakva jest, nesigurna u vlastitu legitimnost, ne usudi se ni postaviti ta pitanja ni odgovoriti na njih. No ima nade za SDP. Uspiju li HDZ i SDP prije izbora opet rasplamsati i zaoštriti ideološki rat, veliki dijelovi biračkog tijela ponovno će se svrstati iza svojih glavnih ideoloških i svjetonazorskih zaštitnika. Desnica se već okupila u jedan tabor. Ljevica koja ostane izvan svog tabora, poput Holyna OraH-a, izgorjet će u tom ratu, onako kako su izgorjeli Hrvatski laburisti.