Koliko se god premijer Plenković trudio situaciju u vezi s ostavkom Vladina povjerenika za Agrokor prikazati normalnom i nimalo dramatičnom, istina je ipak ponešto drukčija. Bez obzira na to što je problem s upražnjenim čelnim mjestom u Agrokoru pred rješenjem u dogovoru s uglednom konzultantskom kućom McKinsey, ostaje gorak okus zbog spoznaje da su političari još uvijek radi zaštite stranačkih u stanju ugroziti druge, iz nacionalne perspektive puno važnije interese.
Plenkovićev razočaravajući performans, kada je nakon gotovo dva tjedna šutnje, dan nakon Ramljakove ostavke, pred javnost izašao bez ikakvog rješenja, navukavši istovremeno bijes vjerovnika u čijim je rukama sudbina Agrokora, pokazuje da ni sam nije svjestan opasnosti avanture u koju se upustio u travnju prošle godine, donoseći zakonodavne okvire krojene po mjeri krize koja je snašla perjanicu domaćeg gospodarstva.
Čuje se to prvenstveno iz redova financijskih vjerovnika Agrokora, posebno velikih kreditora, koji su Ramljakovu ostavku doživjeli kao izravnu posljedicu uplitanja politike u poslovne tokove.
– Ne želimo da nam politika uništi biznis – kazao je kratko i jasno čelni čovjek jednog od jačih kreditora Agrokora iz roll-up aranžmana, iskazujući jasan stav većine velikih vjerovnika da je igranje s povjerenikom opasna igra u vrlo delikatnom trenutku pred postizanje nagodbe. Sve vrijeme otkad traje priča o savjetnicima vjerovnici su uporno branili Ramljaka, očito zadovoljni njegovim dosadašnjim radom, bez obzira na etički upitan i za domaće pojmove vrlo lukrativan angažman na savjetničkim poslovima kompanije iz koje je zasjeo na povjereničku poziciju u Agrokoru.
Država udara temelje
Činjenica da veliki vjerovnici stoje iza Ramljaka premijeru nije bila dovoljna. U odluci da se Ramljaka prisili na uzmak prevagnuo je unutarstranački pritisak, koji je u nekoliko navrata javno artikulirao glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković. Predstavnicima kreditora iz domaćih redova takva premijerova pozicija još i može biti razumljiva, međutim stranci involvirani u proces nisu shvatili razloge zbog kojih je Plenković Ramljaku okrenuo leđa. U tom detalju možda se i najbolje očituje razlika između uljuđenog svijeta i Hrvatske u viđenju odnosa politike i gospodarstva te definicije granica njihove premreženosti. Na zapadnim uređenim tržištima država stvara okvire i pravila unutar kojih privatne kompanije posluju, ratuju i dogovaraju se, vođene svojim interesima i interesima svojih dioničara. U Hrvatskoj, pokazalo se to ponovno, politički interesi partija i pojedinaca iz političkog spektra sustavno i dalje utječu na gospodarske tokove i dogovore. To je odgovor i na pitanje zašto se kod nas teško realiziraju velike investicije, čak i kad su zacrtane i odobrene u investicijskim planovima vodećih domaćih kompanija poput HEP-a.
Bez obzira na činjenicu da je restrukturiranje Agrokora većim dijelom uvjetovano odnosima privatnih kompanija, pokazalo se da politika i dalje daje osnovnu nijansu procesu koji je prije deset mjeseci započeo pod plaštom lex Agrokor. Dok je konstrukcija buduće nagodbe i arhitekture novog Agrokora stvar dogovora vjerovnika, država, pokazalo se to recentnim zbivanjima, udara temelje tog procesa.
Neopoziva ostavka Vladina povjerenika Ante Ramljaka ukazala je na nekoliko pukotina koje je u trenutku donošenja zakona bilo teško predvidjeti. Kao prvo, pokazalo se da položaj povjerenika podliježe dualnoj odgovornosti – poput nesretnika razapetog između dva stabla, povjerenik kao stečajni upravitelj odgovara vjerovnicima u procesu u čijem interesu mora raditi, ali odgovoran je i državi koja ga je predložila, a da istovremeno nema status državnog dužnosnika. Time je sukob javnog i privatnog u slučaju Agrokor neminovan, iako ne i strogo razgraničen.
Politika i biznis, pokazalo se još jednom, teško mogu ruku pod ruku, a taj aspekt dodatno komplicira već ionako vrlo kompleksan posao remonta do jučer najmoćnijeg koncerna na Balkanu. Gospodarstvenici će reći da nije dobro kad se država miješa u biznis, ali Vlada se svjesno i opravdano uplela u proces spašavanja Agrokora i uložila u njega velik dio svog političkog kapitala. Možda je pretenciozno tvrditi da je premijer svoju političku sudbinu vezao uz sudbinu Agrokora, ali definitivno je odgovornost za uspjeh procesa preuzeo na sebe pa je logično da politika ovdje brani svoj interes. A u slučaju sada već bivšeg povjerenika Ramljaka, iza kojeg su formalno stajali vjerovnici, pokazalo se da taj interes nije istovjetan interesima biznisa.
Osporavanje potraživanja
Osim što je razapet između politike i biznisa, izvanredni povjerenik rastrgan je i između interesa raznih grupa vjerovnika. Iako je temeljni interes države, ujedno i razlog njezina ulaska u proces spašavanja Agrokora, sprečavanje urušavanja gospodarskog sustava, interesi vjerovnika – premda se u konačnici mogu svesti pod taj isti nazivnik – ponešto su drukčiji. Kreditori i obvezničari, sasvim legitimno, žele vratiti uloženi novac i na tome ponešto zaraditi. Dugoročna opstojnost maloprodajne mreže Agrokora manja im je briga.
Istovremeno domaćim dobavljačima, osim borbe za što manji otpis potraživanja, dugoročni je najvažniji interes očuvanje snažne maloprodajne mreže Konzuma, kroz koji plasiraju većinu svoje robe na tržište. Bez obzira na to koliko će na kraju svojih potraživanja prema Agrokoru morati otpisati, domaća prehrambena industrija bez snažnog partnerski raspoloženog maloprodajnog lanca kakav je u vrijeme Todorića bio Konzum nema svijetlu budućnost u srazu s europskim divovima. Stoga je izvjesno da će u iznimno kompleksnom procesu restrukturiranja Agrokorovih više od 40 milijardi kuna duga, čiji je konačni cilj nagodba, uvijek biti manje ili više zadovoljnih, dobitnika i gubitnika. Izvjesnost stvaranja budućih moćnih neprijatelja upravo i jest jedan od razloga što je premijera dan nakon Ramljakove ostavke odbio niz eksperata kojima je ponuđena vruća fotelja Vladina povjerenika u Agrokoru.
Međutim, više od toga zabrinjava to što činjenica da Vlada nije imala kadrovsko rješenje za upravu Agrokora ni 48 sati poslije upućuje na još uvijek neizvjestan epilog procesa koji bi trebao završiti nagodbom vjerovnika. Jer tko bi se od etabliranih stručnjaka prihvatio tako riskantnog posla, na rok od svega nekoliko mjeseci i s neizvjesnim rezultatima za 70-ak tisuća kuna mjesečne plaće. Puno isplativije je biti savjetnik! U tom kontekstu izvjesno rješenje sa stručnjakom iz ugledne konzultantske kuće McKinsey, koje su nametnuli veliki financijski vjerovnici, da povjerenik nakon nagodbe ostane na čelu uprave novog Agrokora stoga itekako ima smisla.
Ako politiku ostavimo po strani, najveću opasnost budućnosti Agrokora od početka procesa predstavljaju partikularni interesi različitih skupina vjerovnika, u kojem akteri jedni drugima osporavaju potraživanja. Stoga i nesretna epizoda s Ramljakom jednim dijelom ima i pozitivne aspekte. Bez obzira na to koliko se interesi vjerovnika na prvu činili nepomirljivima, oni su racionalni i lako objašnjivi pa samim time i rješivi. S druge strane politika je ta koja, štiteći stranačke interese, vrlo lako može nanijeti nepopravljivu štetu cijelom procesu.
Agrokoru se najviše štete čini guranjem obicnih radnika da rade za minimalac i sicu dok vrhunska i domoljubno odabrane jame milijuna i uzivaju u svojim vilami na balkanu ukoliko nisu poput prave hrvatske gazde pobjegli za London.