Prodor Ivice Todorića u vrh hrvatske ekonomije počeo je prije 25 godina, kada je u zemlji bjesnio rat i kada nitko nije mogao maknuti prstom bez znanja vrha države. Jamnica je bila prva tvrtka koju je Todorić kupio davne 1992. godine, a nekoliko godina poslije tom se nizu priključila i plejada ostalih: Ledo, Unikonzum, Bobis, Silos Mlinovi Vinkovci, Solane Pag... U to vrijeme tvrtke su se s blagoslovom predsjednika Franje Tuđmana i njegovih Vlada kupovale uz velike diskonte, bilo starom deviznom štednjom bilo povlaštenim kreditnim linijama vodećih državnih banaka.
Ivica Todorić u međuvremeno je preuzeo glavninu prehrambenog kompleksa, koji je, uz pomoć maloprodajnog lanca, bio okosnica njegova širenja u regiju. Svi koji se sjećaju tadašnjih poslovnih rezultata vjerojatno znaju da je Unikonzum bio višegodišnji gubitaš, lanac zapuštenih dućana koji je vapio za investicijama i dobrim upravljanjem, kao uostalom i većina tvrtki koje je preuzimao Todorić. PIK Vrbovec dospio je u njegove ruke nakon višegodišnje agonije i stečaja, a kad ga je Todorić dobio za jednu kunu 2005. godine, Belje je imalo takve dugove da nikome nije palo na pamet osporavati njegov ulazak u Slavoniju.
Pripremali mu teren
Sad se zaboravlja da Todorić nije dolazio u tvrtke kao nepoželjni preuzimač jer je donosio svjež kapital, jamčio radna mjesta i redovitu isplatu plaća. U četvrt stoljeća, koliko je slagao svoje poslovno carstvo u Hrvatskoj te se iz njega širio prema susjednim državama, u Todorićevim tvrtkama nije bilo ni jednog jedinog štrajka, sindikati su ga uvijek dočekivali raširenih ruku, a u vrijeme kad su se tvrtke prodavale, preko Fonda za privatizaciju, vrlo često su potiho pripremali teren za njegov ulazak.
Uostalom, kao što se oduživao političarima, koje je rado zbrinjavao u svojim tvrtkama i nudio im prestižne pozicije nakon gubitka vlasti, Todorić je vodio računa i o sindikalistima. Zaposlio je, primjerice, bivši šeficu sindikata trgovine Anu Knežević u vrijeme kad je ostala bez funkcije u sindikatu i branila se od optužbi za pronevjeru sindikalnog novca, a u njegovoj tvrtki radio je i Vitomir Begović nakon što je bivša SDP-ova Vlada rasformirala Vladin ured za socijalno partnerstvo preko kojega su poslodavci i sindikati značajno utjecali na odluke Vlade. Dakle, za Ivicu Todorića se s punim pravom može reći da je svjesni izbor i proizvod države i njezine politike sa svim vrlinama i manama koje su došle s takvom povlaštenom pozicijom!
On sam nije se javno sastajao i naslikavao s premijerima, no javna je tajna da su njegovi ljudi zauzimali čelne pozicije po ministarstvima i državnoj upravi, posebno u resoru poljoprivrede koji je njemu bio izrazito zanimljiv. Imena ima puno, nije sadašnji ministar financija Zdravko Marić jedini visokopozicionirani dužnosnik s radnim stažom u Agrokoru, za njega su poslovnu karijeru vezali, primjerice, i Branko Mikša, bivši ministar i zagrebački gradonačelnik, Damir Kuštrak, nekadašnji Račanov zamjenik ministra financija, zatim bivši guverner Željko Rohatinski, bivša zamjenica ministra gospodarstva Maja Brinar, šef policije Marijan Benko, a svakako će biti zanimljivo kako će se prema lex Agrokor postaviti novopečeni sudac Ustavnog suda i bivši ministar Davorin Mlakar, koji je također godinama bio na visokoj poziciji u Agrokoru... Možda svi ti ljudi i ne zaslužuju da se u njih upire prstom, no i te kadrovske veze oslikavaju isprepletenost privatnih i javnih interesa kojima će se možda sljedećih dana baviti novo saborsko povjerenstvo ili neke druge državne službe.
Sad kad se na njega svi nabacuju drvljem i kamenjem, pošteno je reći da je Todorić uložio ogromna sredstva u sve tvrtke koje je preuzeo, tako da će sutra-prekosutra, kada se nađu u prodaji, mnogi stajati u redu da ih preuzmu. No, sporno je u Todorićevu poslovanju što su njegov razvoj financirali svi njegovi poslovni partneri i dobavljači kojima je plaćao s velikim zakašnjenjem. Kako velike ribe uvijek jedu male, mnoge je njegovo širenje odvelo u bankrot, a država je sve to šutke promatrala. Nijedna dosadašnja vlada nije se htjela umiješati i natjerati Todorića da plaća u rokovima u kojima su to plaćali i ostali trgovački lanci. Jednom mu se išlo na ruku jer su svi drugi bili lošiji od njega, primjerice otpuštali su radnike, izvlačili novac, nisu investirali, a drugi put jer se ipak radilo o “našem” poduzetniku koji će biti brana za zaštitu domaćeg tržišta od stranih lanaca ili pak produžena ruka za preuzimanje tržišnog udjela u susjednim državama, prije svega Sloveniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Svaki će vam poduzetnik reći da u odnosu prema partnerima i državi ide dokle ga se pusti, a ta je granica za Todorića faktički bila nevidljiva.
Nije znao stati
Prikriveni krediti koje je Todorić davao svojim poslovnim partnerima, primjerice tvrtki bivšeg premijera Nikice Valentića ili medijskom tajkunu Nini Paviću mogu značiti i svašta i ništa, od toga da je vraćao protuuslugu do toga da ni on sam nije znao stati čak i te 2015. godine, kad su ga mnogi bankari izbjegavali u velikom luku i odbijali mu davati kredite. Brojke koje je predočio Vladin povjerenik Ante Ramljak pokazuju da Ivica Todorić nije dugovao državi za poreze, ali je zato zavarao krupne ribe, kupce Agrokorovih obveznica, ruske bankare i velike financijere koje su zadnjih godina povjerovali u njegove brojke i frizirane bilance. Njihova će osveta sigurno biti bolna, a velika je šteta što se u taj nezdravi partnerski odnos uključila hrvatska država, koju će zbog pravno nedorečenog zakona šamarati obje strane. Ivica Todorić jer ga je država razvlastila, ali i njegovi prevareni vjerovnici, koji će svoje promašene investicije pokušati naplatiti od hrvatske države. Svojevremeno je još jedan izabrani tajkun, Miroslav Kutle, svoju poslovnu filozofiju objasnio riječima “ako staneš, padneš”. S nešto više takta prema dionicima s kojima je radio, slična je logika vodila i Ivicu Todorića, kojemu je slovenski Mercator bio prevelik zalogaj. Danas bi Todorić bio u posve drukčijoj situaciji da je kapital na vrijeme tražio na burzi i do njega došao prodajom svojih vlasničkih udjela u Agrokoru, umjesto što se zaduživao po lihvarskim uvjetima i druge oko sebe tjerao da se zadužuju u njegovo ime.
Naravno da je država zaslužna za Todorića. Nije toliko problem što je imao poticaj države za stvaranje carstva, problem je što je država podržavala njegovo neplaćanje koje je dovodilo do velikih problema u gospodarstvu... No to je politika uhljeba, daj meni sada, nije bitno što će biti sutra. Bilo je bitno da plaća poreze, da čuva socijalni mir, da širi plasman proizvoda itd. Kako je država više gledala samo na sebe, i što se više širio, to je neodrživost cijelog sustava bila veća... Nema tog sustava (osim možda prodaja droge) koji može izdržati kamate od 12%, a na toliko se Agrokor zaduživao u zadnje vrijeme. Svaki balon jednom pukne ako se stalno puše u njega... Svi smo to znali i očekivali, no uvijek te dočeka nespremnog... Jedini pravi novac u svemu ovome su bili porezi i plaće koje je isplaćivao, jedino je država, državni i javna služba imala veliku korist od toga. Pa nek se sad malo muči da spasi što se može, ionako država neće ništa izgubiti, izgubit će samo gospodarstvo, tj. realni sektor i banke...