Puste milijarde ispravaka vrijednosti Agrokorove imovine i gubitaka u poslovanju u revizorskom izvješću objavljenom u ponedjeljak nisu ni približno toliko izazvale zanimanje novinara i bijes javnosti koliko podatak da je Ivica Todorić sam sebi iz Agrokora posudio 842 milijuna kuna.
Ali, ni to nije toliko šokantno koliko je zaprepašćujuće objašnjenje Ivice Todorića za te isplate: ono pokazuje da je najveći hrvatski poduzetnik, industrijalac i poslodavac dogurao do vlasništva nad 65 poduzeća sa 60.000 zaposlenih, a da mu nije jasno, ili barem tvrdi da mu nije jasno, nešto toliko elementarno, da vlasništvo nad poduzećem nije i vlasništvo nad imovinom poduzeća. A to i ne bi bilo toliko tragično da se po tko zna koji put ne ponavlja i da već nekoliko krupnih hrvatskih poduzetnika nije za tu istu stvar kažnjeno popriličnim brojem godina zatvora.
Na stranu sad to što su Todorići, navodno, kako su utvrdili revizori i Agrokorova nova izvanredna uprava, čak milijardu kuna svoje tvrtke potrošili na svoje privatne potrebe i provode, što je također tipična pošast hrvatske ekonomije.
Znatno je veći problem što je Ivica Todorić uvjeren, ako je sebi posudio 842 milijuna kuna iz svojega poduzeća da bi od EBRD-a osobno kupio Agrokorove dionice, te da bi platio kamatu na svoj osobni nizozemski kredit za kupnju Mercatorovih dionica - da je to onda opravdano! Pa čak i u situaciji kada je taj novac zapravo oduzeo dobavljačima svoje tvrtke, kojima je rokove plaćanja produljio preko svake mjere ili im je isplate posve uskratio. I ne samo da misli da je postupio ispravno i zakonito, nego prijeti tužbama novoj Agrokorovoj upravi jer je savjesno i odgovorno na to ukazala.
Ne samo kod Ivice Todorića, nego i kod brojnih hrvatskih poduzetnika koji misle da je imovina njihovih tvrtki ujedno njihova privatna prćija, posrijedi je tipični gazdinski ili obrtnički mentalitet tipa “sve je to moje pa u čemu je razlika”.
Nevjerojatno je, ali istinito, da su se tim riječima neki poduzetnici branili čak i na sudu, i nikako nisu mogli shvatiti zašto su potom kažnjeni. Ali, najmanji je problem ako neki poduzetnik zlorabi automobil, helikopter ili jahtu u vlasništvu tvrtke za privatne provode, ili korporativnom karticom kupuje gaće u Victoria’s Secretu. Opasno je zaista što isti taj mentalitet “to je moje i ja s tim mogu činiti što hoću”, dovodi i do toga da čitav jedan trgovački lanac, Idea u Srbiji, bude iz Konzuma prenesen u Mercator, a onda neki novi revizori odjednom u Konzumu proknjiže gubitak veći od kapitala, pa se hrvatski “nacionalni retailer” s više desetaka tisuća zaposlenih nađe pred bankrotom, a nacionalna ekonomija pred provalijom. Može li se to promijeniti, može li se Hrvatska spasiti od gazdinskog mentaliteta?
Naravno da može, ali to politika najprije treba htjeti. Ako oni sami to ne čine, država bi vlasnike sistemski važnih tvrtki poput Agrokora trebala zakonom obvezati da dio glavnice i upravljanja, te dio kontrole poslovanja, prepuste partnerima i tržištu kapitala.
Ni med cvetjem ni pravice! - dok se prosječan obrtnik mučio s loko vožnjom i kako to prikazati poreznicima, Todorić je iz korporacijskog helikoptera pucao na divokoze po Biokovu i na korporacijskoj jahti se ludo provodio zajedno sa svojtom i sinovima i kćeri. I nitko nije to zamijetio - čak ni mediji, koji su prokazali jednog Keruma svojedobno kad je kupio jahtu koja vrijedi koliko i trajekt koji prometuje Brač-Split. A zašto nisu mediji "vrisnuli" na Todorića? E pa zato jer bi im izostali inserati kataloga u njihove novine, a o kojima je odlučivala kći Todorića. Pa su se umjesto toga pisali panegirici kako gazda ljubi svakog junca u čelo... Zna se i zašto su poreznici bili hipnotizirani Todorićem kao zec kobrom - oni su "ganjali" slastičare u tim svojim akcijama gdje se tragalo za kuglom sladoleda bez računa i zatvarali im radnje, ali u Konzum nisu smjeli ni "prismrditi" - o čemu će više zapisi iz crne bilježnice Gazde. Nismo samo mi takav mentalitet, nego i poreznici i novinari su osobito ... ne smijem, a radi se o proktološkom izrazu...