Mediji su se u povodu posjeta hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji raspisali o tome kako nikad nijedan ruski predsjednik još nije došao posjetiti Hrvatsku. Točno je da dosad nije bilo službenoga posjeta, ali je neslužbeno u Hrvatskoj već bio bivši ruski predsjednik, a sadašnji premijer, Dmitrij Medvedev. Bilo je to ljeta 2007., dok je ovaj još bio predsjednik uprave ruskog energetskog diva Gazproma, kada je došao u prijateljski posjet predsjedniku hrvatskoga koncerna Agrokor, Ivici Todoriću. Gost je kod svoga domaćina uživao u čarima Jadrana ušuškan u izoliranu sigurnost otoka Smokvica, koji je Todoriću država dala na čuvanje.
Veze Todorića s Rusijom nisu se zaustavile na ugodnim prijateljskim druženjima, već njih prate i značajni poslovni aranžmani. Vrijeme je to u kojemu je vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske s Rusijom na svome vrhuncu. Nakon razdoblja krize i recesije, nekako pred sam naš ulazak u EU, ali i u osvit Agrokorova preuzimanja slovenskoga Mercatora, u Hrvatsku dolazi i ruska banka u većinskom državnom vlasništvu Sberbank, koja će Todorićevu tada već prezaduženom koncernu dati vrtoglavih 600 milijuna eura kredita za ovu investiciju. Nekako kada se Agrokorov toranj obmana i knjigovodstvenih mazanja i packanja prošle godine počeo konačno urušavati, i Sberbank je najavio povlačenje s hrvatskoga tržišta. Prijateljstvo je to, kako bi se reklo, i u dobru i u zlu.
Ako bacimo pogled na kronologiju i dinamiku ovih odnosa Ivice Todorića i Rusa, što bi u tom kontekstu mogla značiti vijest koja je kao bomba odjeknula našim medijskim prostorom o tome kako je Todorić za rusku Sberbank preko Agrokora prao prljav novac?
Što ako je Todorić, usuprot suprotnim uvjeravanjima, odavno imao problem, pa je bio spreman pristati i na akciju pranja prljavog novca? Ako, s druge strane, ruska državna banka ulazi u posao financiranja prezadužene tvrtke, kojoj nitko drugi ne želi pozajmiti novac, koji je tu još njezin interes, ako nije samo financijski?
Je li moguće da je banka koja je ovdje došla i gotovo preko noći se raširila po cijeloj Hrvatskoj, to svoje širenje financirala povratom tog opranog novca? I ima li najava njezina povlačenja s hrvatskoga tržišta, koja nekako koincidira s početkom kraha Agrokora, ikakve veze s tim razvojem događaja? Postavlja se pitanje zašto bi ruska banka prala novac preko male Hrvatske i Agrokora? Pa, novac se uglavnom pere tamo gdje je to moguće. Prezaduženoj tvrtki se pomaže uvijek s predumišljajem. Ako je Todorić dopustio takvo što, znači li to da je on, spašavajući se od sloma, svoju moć predao u ruke Rusima – i to moć upravljanja kompanijom koja ima utjecaj na čitav prostor od Vardara do Triglava?
Dalje, znači li sve to da je Sberbank u Hrvatsku došao kao paravan za taj oprani novac, a svoje širenje financirao iz tog Todorićeva povrata? Ako pogledamo cifre, ne odgovara li iznosu koji je Todorić trebao zadržati za sebe upravo manjak koji je pronađen rasut u knjigama nakon Ramljakove revizije? Također se postavlja pitanje i kako je netko navodno mogao u naš financijski sustav upumpati 32 milijarde kuna, pa onda iz njega izvući 20 milijardi, a da to ne primijeti HNB? Ako je to moguće, znači li to da je naš gospodarski rast u tom razdoblju bio samo knjigovodstvena veličina, a ne stvaran? Postavlja se i pitanje nije li ruski kredit Agrokoru tek “fiktivan dug” putem kojega su Rusi postali najveći vjerovnik, i koji bi opravdao rusko preuzimanje Agrokora pod izlikom da najveći vjerovnik ima najveći interes ulaganja? Ako bi to bilo tako, ne bi li to onda značilo da su u čitavoj ovoj igri obmana Rusi, u stvari, potražujući novac od Todorića radili pokriće akciji pranja novca, kako bi se zajedno zaštitili?
U slijedu ovih pitanja, možemo postaviti i ovo: nije li, onda, lex Agrokor upravo spriječio skrivanje tog možebitnog kriminala? Ako je Todoriću kredit samo poslužio kao paravan za pranje novca, a Rusima za preuzimanje Agrokora, nije li lex Agrokor onda bio obrana od ove vrste suradnje Todorića i Rusa i takvog načina preuzimanja koncerna? Mnogi se sjećaju one šale Željka Pervana iz njegove reklame za Sberbanku, gdje klijent pita je li on radi u Sberbanci, a on mu odgovara: “Ma ne, ja to samo za reklamu.” U ovoj priči Sberbank doista ispada kao netko kome je bankarski posao samo “reklama”, izlika za nešto drugo, a Todorić upravo poput nekoga kome je Pervan prodao kredit, koji u reklami kaže kako kamate padaju, padaju, padaju...i dođu na nulu. Todorić je došao na nulu prije te obećane kamate. I zato je sada London lijep po kiši.
Ima u Hrvatskoj još firmi sa "sličnim sumnjama " !?