Agrokorov puzajući “predstečaj” prouzročit će recesiju

Što izvanredna uprava u Agrokoru dulje traje, to je strah građana da će Agrokor propasti sve veći. Što građani više strepe, to se više sustežu od potrošnje, to više novaca stavljaju na stranu, za crne dane. Što građani manje troše, to poduzeća manje prodaju, to je manje novaca za plaćanje dobavljača, za osobne dohotke i investicije.

Što poduzeća manje zarađuju, to država ima manje novaca za plaće svojih zaposlenika...
Protegne li se takva situacija dva kvartala, naziva se recesijom. I upravo se to sada događa Hrvatskoj: Eurostatovi podaci o padu hrvatske osobne potrošnje u travnju od golemih 2,1 posto, najvećem u Europskoj uniji, govore da će Agrokorov “predstečaj” gotovo sigurno Hrvatskoj prouzročiti recesiju i da je većina procjena Agrokorovih refleksija na hrvatsku ekonomiju, od Vladinih, preko HNB-ovih do neovisnih analitičara, opet bila pogrešna.
U situacijama u kakvoj se našao i Agrokor brzina rješavanja krize uvijek je presudna za makroekonomiju.

Mnogi najveći stečajevi “s preustrojem” u povijesti, poput onog General Motorsa iz 2009., s dugom od 173 milijarde dolara, tada 900 milijardi kuna, nisu slučajno provedeni u samo mjesec dana.
Odugovlačenje s preustrojem dodatno je opasno u zapetljanoj, nejasnoj i napola definiranoj pravnoj i ekonomskoj konstrukciji u koju je Agrokor stavljen silom zakona. Veći dio onoga što se događa u takvim okolnostima građani mogu saznati iz medija, dio mogu naslutiti, a ostalo mogu pretpostaviti s visokom vjerojatnošću. Tako Agrokorom upravlja Vladin povjerenik, ali očito je da se on ne može oduprijeti pritiscima i interesima najvećih kreditora pa je za jednoga od direktora u Agrokor došao i Zvonimir Mršić, kojega su ruske banke željele u koncernu još kad su o tome pregovarale s Ivicom Todorićem. Pa se sada svi čude otkud SDP-ovac u HDZ-ovu gnijezdu.
Isto tako, budući da je u pitanju velik novac, Agrokorova izvanredna uprava ne može biti imuna na podzemne nasrtaje financijaša koji žele povratiti što veći dio svojega uloga, ili pak u Agrokoru vide dobru priliku za špekulativne superprofite.

Ne treba ni najmanje sumnjati da “lešinarski” investicijski fondovi, koji u Hrvatsku dolaze preko slovenskih zastupnika, neće prezati ni od prijetnji, ni od ucjena, ni od mita da svoj ulog od 35 posto naplate 110 posto. Pritom govorimo samo o najkrupnijim iznosima, dok rovarenju i igrama ispod stola da se preko reda naplate oni manji, mjenični, robni i slični dugovi, sigurno neće biti kraja.
Za to vrijeme Agrokorova proizvodna poduzeća ostaju bez obrtnog kapitala i repromaterijala pa rade s trećinom kapaciteta, a oni koji bi bili najzainteresiranijih da osiguraju novac za proizvodnju, vjerovnici i kreditori koji su de facto vlasnici, ne mogu to učiniti jer nikako da dobiju pravo nadzora trošenja svojih novih uloga. Posebno bi za Agrokor i Hrvatsku moglo biti pogubno to što je dio vjerovnika i interesnih skupina pritom dobio priliku pripremati razbijanje i pojedinačnu rasprodaju dijelova Agrokorovih tehnoloških lanaca.