Bljesak, iznenadan. I granata eksplodira. Mrtva je noć, 2.20, vojska je upala, ali nitko nije izgledao uznemiren. “Obično dolaze malo kasnije”, kaže Manal Tamimi stojeći iza prozora i započinjući javljanje uživo za lokalnu TV stanicu. Nišan puške M16 uperen je u njezinu smjeru. Šest-sedam vojnika iskočilo je iz oklopljenog vozila i raspršilo se ulicama. Malo pucaju u zrak, koriste šok-bombe, koje ošamućuju i osljepljuju, ali ne bole, i zatim suzavac, koji je posvuda. Odjednom na krovovima i u dvorištu vidite siluete Palestinaca: oni odgovaraju praćkama i kamenjem.
Ali, zapravo, racija nema jasan cilj. Vojnici ne traže nikoga određeno. Ne ulaze u kuće. Svi su prilično opušteni. U svojim spavaćim sobama, na noćnim ormarićima, Palestinci drže budilice i plinske maske. “Na kraju dana, sigurniji ste u zatvoru nego vani”, kaže Manal. Ona govori iz iskustva. Poput mnogih Palestinaca, uhićivana je nekoliko puta. Iz slavina u njezinoj kući voda jedva ikad teče – ovdje se za vodu bori kao za zemlju. I zato je prvo što kaže o zatvoru: “Divni tuševi”. Nabi Saleh je obična skupina kuća nasred Zapadne obale. Ali i glavna vijest mjesecima diljem svijeta. U Nabi Salehu živi 16-godišnja Ahed Tamimi, djevojka koja je pljusnula izraelskog vojnika. Ahed je primijetila vojnika ispred svoje obiteljske kuće i rekla mu da ode a potom ga je počela tući i gurati: najzad ga je ošamarila. To se događalo nakon što je njezin nećak završio u komi s metkom u glavi.
‘Ona je glumica’
Bilo je to 18. prosinca 2017. godine. Nekoliko sati kasnije, vojska se vratila i odvela je. Od tada, Ahed je u zatvoru optužena za napad na sigurnosne snage. Za međunarodne aktiviste, ona je novi Mandela. Nova Malala. Za Izraelce, naprotiv, ona je glumica. Doslovce. Izraelski parlament Knesset naredio je istragu da se provjeri je li Ahed, djevojka plave kose i plavih očiju, koja ne nosi hidžab, doista Palestinka. Ili je možda plaćenica koja zajedno s cijelom svojom obitelji pruža otpor u Nabi Salehu još od 2010. protiv nedaleko sagrađenog izraelskog naselja Halamisha. U Nabi Salehu živi oko 600 stanovnika među kojima je od početka otpora ranjeno njih 350. A pedesetero njih, uključujući Ahedinu majku, su invalidi. Iako Nabi Saleh malo podsjeća na jug Italije, u toj pustoši zapravo nitko više ne živi.
Tijekom dana svi su Palestinci u Ramallahu, gradu udaljenom pola sata vožnje. U Nabi Salehu samo su jednokatnice, bijedne zgrade oko trga koji je potpuno prazan, benzinska stanica, mali dućan i – ništa više. Čak i uz piliće i cvrčke i dok plastične vrećice lete na vjetru, čujete zvuk zujanja drona: ovdje nikad niste sami. I zato je teško ne pomisliti: da se nisu suprotstavili Izraelcima, vjerojatno bi se već davno odselili. Što ćete pomisliti i u Halamishu. U svim su tim naseljima sagrađenima na vrhu golih i od Boga napuštenih brežuljaka, pečenih na suncu, koji odgovaraju jedino kozama, samo zato što su tamo i Palestinci. Izrael je Zidom zaustavio samoubilačke napade i drugu intifadu. Ali je i rascjepkao Zapadnu obalu i naglavačke okrenuo život Palestinaca. Koji su počeli prosvjedovati svaki petak. Ali sada je sve drukčije. Nema više sukoba. Nema više akcija i reakcija. Sada, jednostavno, dok ujutro šećete među ostacima noćašnjeg napada, dok šećete brdima, među krhotinama stakla, među kamenjem i čahurama, odjednom udahnete plin. I počinjete kašljati, dahtati i pljuvati krv. Ibrahim, također Tamimi jer je to ovdje najčešće prezime, a svi su si oni bratići, nećaci i rođaci, živi na ulazu u Nabi Saleh. I dok je servirao kavu, negdje je pao kamen. Neki mladi Palestinac promašio je cilj. Čujemo metke kako zuje. Zatim dvije šok-granate.
– Ne brinite se – kaže.
– Držite usta otvorena, tako vam neće puknuti bubnjići.
Složio je stolce u red, prema vojnicima, kao da smo u kinu.
– Naviknete se s vremenom. Tako je cijeli dan. Sve dane. I bez ikakvog smisla – rekao je.
Kuća nestala u dimu
Ponekad Palestinci bacaju kamenje. I nitko ne reagira. Ponekad vojnici bacaju granate. I nitko ne reagira. Zatim, u određenom trenutku, Izraelci se umore ili jednostavno završi njihova smjena, ali prije nego što odu bacaju suzavac iz džipova, cijela pakiranja suzavca, umjesto pojedinačnih rundi, tako da plin ispuni sav prostor. Kad sam se vratila, Manalina kuća nestala je u bijelom oblaku. Ali, unutra, ukućani su plesali. Unutra je bila zabava. Ipak je opasno, naravno. Jednog su 17-godišnjaka odvezli u bolnicu s metkom u gležnju. Najbližu bolnicu, koja je izraelska.
– Neki put pošalju čak i helikopter – kaže Bilal, Manalin muž, koji je svojom kamerom zabilježio cijelu priču o Nabi Salehu. Jedini video koji nema jest video s njegovim vlastitim uhićenjem. – Najprije na vas pucaju, a zatim vas spašavaju – komentira. Pogleda me.
– U osnovi, to nema smisla. U arapskim zemljama petak je ono što je nama nedjelja. Pa i u Nabi Salehu: pojavljuju se TV ekipe iz cijelog svijeta, i rođaci sa slatkišima i orasima, djeca zovu iz zatvora, kao što druga djeca, negdje drugdje, zovu iz Erasmus programa. U svemu tome nedostaje samo jedno: Palestinci. Između Trumpove izjave o Jeruzalemu i Ahedina uhićenja mnogi analitičari očekivali su novu intifadu. Ali u Ramallahu, jedine demonstracije tih dana bile su one za 3G.
– Oslo je sve izmijenilo – objašnjava Manal.
Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:
– Glavna ideja bila je odgoditi dogovor o svim složenijim pitanjima, primjerice o budućnosti naselja, ili o izbjeglicama, i početi graditi famoznu nezavisnu državu. Ideja je bila da će razvoj smanjiti tenzije i olakšati pregovore. I da, naš je život postao bolji – kaže ona.
– Ali bogatstvo koje vidite oko sebe je iluzija. Iluzija i zamka. Naša je ekonomija utemeljena na dugovima. I kreditima banaka. A ako neprekidno radite da vratite dugove, nemate vremena za intifadu. Nemate vremena ni za što. Također, većina je poslova u Izraelu ili u Palestinskoj samoupravi, ali na oba mjesta prvo morate proći sigurnosnu provjeru. Što znači: da biste dobili posao, ne smijete biti politički aktivni. Zbog Osla okupacija je izvezena u Palestinsku samoupravu, koja trećinu svog proračuna troši na policiju. Hamas i Fatah, prije nego Izrael, uspostavljaju javni red i mir, što znači da se brinu i o tome da disidenti šute. U zamjenu za privilegije svih vrsta u gospodarstvu uspostavljeno je ono što se naziva “dvostruka okupacija”. Jedino područje Ramallaha, uz dio grada gdje su kafići i restorani, a za koje se u novom vodiču navodi da ga turisti moraju vidjeti, jest Zid. To je prazno područje Palestinskog zakonodavnog vijeća. Zadnju sjednicu ovo je vijeće održalo 2007. Od tada Mahmoud Abbas vlada dekretima iako je njegov mandat istekao još 2010. Prije nekoliko godina Izraelci su uvučeni u bitke svakog petka. Ali snimke Bilalova YouTube kanala više nisu za povijest: one jesu povijest. Nema novih. Sa Zapadne obale nestali su čak i bezbrojni NGO-i (nevladine udruge).
– Oni provode vikende u Tel Avivu. Na plaži – kaže Bassem, Ahedin otac.
– Došli ste nas učiti demokraciji: ali zapravo ste je razorili. Razorili ste naše civilno društvo, zamijenili ste politiku tehnologijom – govori on istodobno na pametnom telefonu prateći sukobe tog popodneva kao da gleda nogometnu utakmicu na usporenoj snimci.
– Kako se možemo natjecati s džihadistima? – pita.
– Sirija, Irak? Odsijecanja glava? U konačnici, što se ovdje događa? Ništa. Samo malo plina. Mi nismo u modi. Danas je u trendu Kurdistan. Za Izraelce je Zapadna obala poligon za vježbanje. Dril. Ništa više od toga. Patroliraju i zijevaju. Ovdje se oduševljavaju samo novinari: snimaju Palestince dok gledaju dokumentarac belgijskog filmaša o Halamishu.
Uhićen krivi Tamimi
Palestinci su fascinirani. Zeleni travnjaci, bazen. Halamish je pred njima, ali oni ga nikad nisu vidjeli. Kao što nitko iz Halamisha nikad nije vidio Nabi Saleh. Za Izraelce, Palestinci su nevidljivi. Ili u najboljem slučaju, svi su im isti. Vojnicima se tako nedavno dogodila pogreška, zamijenili su Loaija i Odaija Tamimija: uhitili su pogrešnog. Danas je tiho, kaže mi vojnik. I naravno, Izrael je upravo pogodio iranski dron u Siriji, i jedan od njihovih F-16 je srušen: upravo bombardiraju Damask. I Hezbollah obećava da će izbrisati taj grad s lica zemlje. Ali sad je večer, u Bassemovoj kući, koja tijekom dana izgleda kao društveni centar. Ovo okupljalište aktivista i novinara sad je prazno. Prazno i u neredu kao na kraju zabave, posvuda su boce, tanjuri, opušci. I njegova je žena Nariman u zatvoru jer je snimila šamar, i prema tome, poticala nasilje. On je sam s njihova tri dječaka. Večeraju na malom četvrtastom stolu, između hladnjaka i akvarija, što je sva njihova imovina, jer je to simbol mora do kojeg ne mogu: iza njih, brojka koja se stalno obnavlja, koja pokazuje tko je sve diljem svijeta potpisao peticiju za Ahedino oslobađanje. 1,728.106 ljudi, čitam na ploči, dok oni večeraju sami, u tišini. Spuštenih glava.
Zapadna obala, veljača 2018.
Nabi Saleh. •
(Priredila Nataša Vlašić Smrekar)