Ahtisaarija umorile balkanske ucjene

Martti Ahtisaari odbio je, govoreći u Nacionalnome novinarskome klubu u Washingtonu, ponudu europskoga povjerenika za proširenje Ollija Rehna da posreduje između Slovenije i Hrvatske. Rehnu, koji je uvjeravao da “ne morate biti pravnik da biste poštovali međunarodno pravo”, poručio je da bi mu “ipak bilo pametnije potražiti nekog starijeg pravnika”.

Je li mu američki zrak, nakon ulaska Hrvatske u NATO, pomogao shvatiti da između dviju zemalja ne postoji spor u kojemu se može pronaći srednje rješenje? Tu je, naime, riječ o tome da jedna strana brani međunarodno pravo, a druga ucjenjuje iz položaja zemlje članice Europske unije, misleći da se tako može proširiti na dio prve.

Srednje rješenje bilo bi, dakle, da prva drugoj prepusti polovicu zahtijevanoga. Ako bi Rehn i bio zadovoljan bilo kojim načinom uklanjanja slovenske blokade, jer bi se proširenje EU nastavilo pa bi i u sljedećemu mandatu imao opravdanje za dvadesetak tisuće eura svoje temeljne mjesečne plaće, Ahtissari je shvatio: pogazi li, u korist ucjenjivača, međunarodno pravo, može istoga časa ugasiti svoju igračku Poticaj za upravljanje krizom (CMI), ured koji je 2000. godine osnovao s ciljem “jačanja sposobnosti međunarodne zajednice u sveobuhvatnome upravljanju krizom i rješavanju sukoba”.

– Umoran sam od Balkana, bolje se osjećam u Africi, gdje me cijene – dodatno je Ahtisaari obrazložio svoje odustajanje. Iako finskoga imena, Ahtisaari je norveškoga podrijelta: djed Julius Marenius Adolfsen uzeo je finsko prezime i državljanstvo tek 1929. Martti je, kao jednogodišnja beba, morao 1940. iz rodnoga Viipurija u Kareliji pred sovjetskim okupatorima izbjeći na zapad Finske. Nakon što je završio dvogodišnji dopisni tečaj za osnovnoškolskoga nastavnika fiskulture, prvi je posao potražio u Karachiju, u Pakistanu. Otkrio je strast za pomoć nerazvijenima, pa se 1965. zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova i veći dio karijere proveo u Africi, gdje je, kao povjerenik UN-a za Namibiju, pomogao toj zemlji ostvariti neovisnost.

U 1992. i 1993. predsjedao je Radnom skupinom za BiH, a 1994. je izabran, kao socijaldemokratski kandidat, za predsjednika Finske, do 2000. U 2005. posredovao je  između boraca za neovisnost Aceha i indonezijske vlade, te je toj pokrajini pomogao ostvariti široku samoupravu. Srbi – ali i Španjolci, zbog Baskije – zamjeraju mu da je, kao posebni izaslanik glavnoga tajnika UN-a, pomažući Kosovu do neovisnosti, prekršio međunarodno pravo. No, bila je to odluka međunarodne zajednice, da se Beograd kazni za krvave ekspanzionističke pohode u devedesetima.