Sredinom tjedna prošlo je točno 15 godina od smrti Franje Tuđmana. Nevjerojatna je lakoća s kojom godine dijele ono što se dogodilo, a još je nevjerojatnija naša spremnost da im prepustimo formiranje stava o događajima i ljudima. Formirati stav o Tuđmanu moglo se odmah jer je odmah bilo jasno da je riječ o doslovno tranzicijskom predsjedniku koji će Hrvatsku iz ruku jednog transferirati u ruke drugog gospodara.
Utopija o nacionalnoj samostalnosti i samobitnosti kod Tuđmana je dobila i jak tragikomičan odjek budući je njegov retro politički habitus kasnio najmanje 50 godina, a njegova politička retorika, tijekom koje je on "rekao kad je kazao", kasnila je i više. Možda većina i neće sumnjati u romantičnost njegovih državotvornih namjera, pa će im neupitno biti najveći Hrvat moderne povijesti, ipak ostaje činjenica da, ako za sud o ljudima i njihovim djelima nećemo isključivo čekati na vrijeme, onda Hrvatska danas prilično glasno govori o Tuđmanovoj političkoj arhitekturi. Ali zauzeti objektivan stav o Tuđmanu u startu znači ugroziti emocije zakrvavljenih poklonika i protivnika.
Osobno mi je Tuđman oduvijek više izgledao kao projekt nego kao autentična politička pojava koju je nizom slučajnosti iznjedrilo vrijeme. Ne vjerujem u slučajno u ovakvoj vrsti politike, tu se ljudi na pozicijama ne pojavljuju spontano. Osim toga, Tuđmanova mi je biografija izgledala presavršenom da ne bi budila zanimanje, jer je za kraj prošlog stoljeća on imao sve potrebne reference da se nađe na mjestu gdje se našao, u drami kojoj je trebao baš takav lik. Iz njegove biografije oduvijek me najviše fascinirala ispravnost antifašističkog odabira mladog Tuđmana, ali istovremeno i procjena starog Tuđmana da tu osobnu činjenicu izgovara gotovo u pola glasa.
Biti Titov general, biti jedna od najvažnijih funkcija vrha JNA, biti uostalom i predsjednik sportskog društva Partizan starom Tuđmanu kao da je bila socijalna nelagoda s kojom nije znao do kraja što bi. Sjećam ga se na pariškoj paradi 1995. i obilježavanja 50 godina od kraja Drugog svjetskog rata, jedini živući sudionik antifašističkog pokreta među svim onim čelnicima koji su se, dok se on borio na pravoj strani, mogli nazivati tek nerođenim predsjednicima. Imati takav kapital kao ulog u političkom ringu značilo bi nevjerojatnu prednost, samo je li njegova uporaba bila dopuštena "projektu Tuđman" u punoj mjeri i je li stari Tuđman morao revidirati političko-civilizacijsku filozofiju da bi odgovorio zahtjevu uloge ili je to učinio dobrovoljno.
Dvosmislen odnos prema vlastitom antifašizmu nesumnjivo je pogodovao društvenoj paranoji u kojoj je antifašizam umalo postao ekskluzivni jugoslavenski, ne i hrvatski proizvod, što je pak Tuđmana stavilo u posve shizofren i za njega osobno teško obranjiv položaj možda i najbolje opisan u doskočici navijača Crvene zvezde. Rugajući se partizanovcima, otpjevali su im, na poznatu melodiju "Dok palme njišu grane", sljedeće stihove: Ajmo crno-beli, umro je Tuđman Franja. Ćutat ćete jedan minut predsedniku Partizana". Jasno, partizanovcima je trebalo biti neugodno što ih je nekada vodio Hrvat, pa sada još i hrvatski predsjednik, ali i Hrvatima je to trebao biti nelagodan podsjetnik na "crno-belu" prošlost njihova vođe. No stvari nikada nisu crno-bijele. Previše je tu nijansi i mislim da smo i Tuđmana shvaćali preozbiljno, podanički. Čak i u onoj čuvenoj, za neke tek falsifikatu i vicu, za druge užasu i sramoti, da mu "supruga srećom nije Židovka ni Srpkinja" tražio se samo kal krvi i tla, a meni je to istovremeno zvučalo i kao frojdovski vapaj u kojem je Tuđman priznao da nikada nije bio seksualni predator pa i da žali zbog toga.
Godine koje je imao kad je to izjavio, godine atrofirane seksualne vještine, podupiru tezu. I onda smo opet na početku, na godinama. Od obavještajnog trijumvirata koji je krenuo s HDZ-om, Tuđman – Manolić – Boljkovac, danas je živ još jedino Manolić. On je do sada nadživio dvije Jugoslavije, NDH, a kad vidim u kakvom je on stanju i u kakvom je stanju Hrvatska, mogao bi nadživjeti i Hrvatsku. Što bismo tada mislili o Tuđmanu, tranzicijskom predsjedniku koji je Hrvatsku iz ruke gole ideologije izručio u ruke ideologije golog profita? On je zadatak, svjesno ili ne, obavio, stvorio je podlogu za "kapitalizaciju" Hrvatske. To znači da je "projekt Tuđman" uspješno realiziran, a sve ostalo ćemo lijeno prepustiti vremenu, da se posljedicama bave kada nas već uvelike ne bude, kada se arhivi mogu slobodno otpečatiti i kada povijest više neće imati značenja. Uopće me nije briga na koju će stranu tada spoznaje skliznuti, ali me silno zanima tko je "projektu Tuđman" bio rezerva?
>>Daleko od javnosti: Unuke i unuci Franje Tuđmana u biznisu, ne zanima ih politika
>>Josipović: Tuđman je otišao u Knin poljubiti zastavu, a nije ju odande odnio