Štošta smo ovih dana, pa i neistina, čuli i čitali o dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću, ali ne i govor kojim je impresionirao predsjednika HAZU-a. Zvonko Kusić načuo se govora, a i suzdržan je na vrućim političkim temama kao što je ministar kulture zbog kojeg je za domaće kritičare ova vlada proustaška ili filofašistička, a za Le Monde, uz asistenciju Tvrtka Jakovine, ultranacionalistička. Akademikova kontra nije tema čak ni za neprofitne medije kojima su izazov marginalije mainstream medija. Možda zato što akademik medije smatra uvelike odgovornima za dramatiziranje Hasanbegovića. A mlade novinare, čak i više nego prije, uče da je vijest kad čovjek ugrize psa!? Pa prvi čovjek HAZU-a “ugrizao” je, i to do kosti “pse čuvare demokracije” koji traže smjenu “ustaše” s mjesta ministra kulture!?
Možda bi se onda čulo da Hrvatsko novinarsko društvo na neistinama temelji svoj zahtjev jer ministar nije bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a i njegove riječi o antifašizmu u Ustavu – kojeg tamo izrijekom nema, odnosno “ima” kao i komunizma kroz spomen hrvatskih Ustava u Jugoslaviji – istrgnute su iz konteksta rasprave u Otvorenom na HTV-u te iskorištene za lažnu konstrukciju o revizionizmu. Premda ni povjesničar Daniel Mondekar, član SDP-a, nije u toj emisiji skandalizirao Hasanbegovićev “revizionizam” niti su mediji to tada činili. Uostalom, antifašizam kao neupitna vrijednost jest u europskim temeljima jer je pojedincima i narodima donio slobodu, ali hrvatski antifašizam kompromitiran je jer je nacističke okove zamijenio komunističkima i jugoslavenskima. Titov režim ugnjetavao je pojedinca i narode, mnogi su i glavom platili zalaganje za slobode i ljudska prava, te je stvorio pojedince koje bismo mogli nazvati “hrvatskom kičmom” pa i moralne stijene kakva je u europskim okvirima bio Vlado Gotovac. Stoga, da je povijesne pravde, takve bismo veličine i njihova djela brendirali pa bi se tada čula i istina o drugoj strani medalje o Titu koji je u hladnoratovskim podjelama i zbog pokreta nesvrstanih u ondašnjim geopolitičkim konstelacijama i za Zapad bio prihvatljiva soft verzija socijalističkog diktatora te romantični simbol gerilskog otpora malih naroda protiv hegemonističkih sila. Isti oni koji u braniteljima u Savskoj s filigranskom suptilnošću prepoznaju nedemokratske tendencije, i 25 godina nakon pada komunizma ne mogu odoljeti nostalgičnom romantiziranju totalitarnih vremena. Novi ministar u intervjuu Večernjem listu i za takve je iskazao razumijevanje, suprotstavivši time sijačima mržnje svoju intelektualnu širinu. No rekao je i kako je došlo vrijeme da i za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što se u politici izmjenjuju “lijevi” i “desni”, nema razloga ne ukinuti i monopol samozvane lijeve avangarde kulturnjačke klase. Kaže, ne zanimaju ga banovićke, viskovići i frljići, nego oni nevidljivi umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture, ali ih se nikad ništa ne pita.
“Desnima” je vjerojatno srce brže zaigralo, ali ministar i za njih ima sredstvo za smirenje jer kaže da mu ideja vodilja neće biti staro načelo ovih prostora “sjaši, Kurta, da uzjaši Murta”. Konačno je netko s tih pozicija zamijetio kako u ovom društvu postoje i oni za vladajuće elite konsenzualno nepostojeći, ni lijevi ni desni, najveće žrtve profitera svjetonazorskih i ideoloških sukoba. Njih se nerijetko doživljava kao nikom prihvatljiv oksimoron i kad su iz principijelnih razloga posve slučajno na jednoj ili na drugoj, ili ni na jednoj strani.
Zlonamjerno je i ministrovu odluku o raspuštanju savjetodavnog Povjerenstva za neprofitne medije vezati isključivo za protest U ime obitelji, tim više što se nedavno u prostorima HND-a na tu temu zaratili “naši” i “vaši” portali. “Nigdje nije navedeno da neprofitni mediji imaju obvezu biti aktivisti, da je njihov primarni opis djelovanje za prava manjina i seksualnih manjina, da moraju biti lijevo orijentirani, a tako ispada”, nisu riječi Željke Markić niti je o radu povjerenstva ona rekla “zamislite drogiranog majmuna kako barata katanom”, već Maja Hrgović, urednica Arteista. Ako je HND-u istina na prvom mjestu, treba se ispričati ministru kulture!
Metodološki se nismo puno odmakli od 1977. kad je Gotovac u intervjuu švedskoj televiziji, vrijednom dvije godine zatvora i četiri godine zabrane javnog rada, rekao: “...nekakve sulude brbljarije o nama pričaju; ja zbilja ne mogu drukčije to nazvati, i da nas se difamira, da nas se pokuša ušutkati time, da nam se kaže da smo fašisti, da smo ustaše”.
>> 'Hasanbegović nije povezan s objavama na Facebooku'
>> 'Crnojine prijetnje registrima bile su mačji kašalj za ono što nam sprema Hasanbegović'
Konačno da se i akademici oglase malo.