Kada bi u novinarskom poslu još bilo zrno samopoštovanja, a u uredničkom zrno mudrosti i integriteta, prvu stvar koju bi mogli napraviti bilo bi povlačenja svih ljudi iz “sačekuša” pred Vladom, Saborom, političkim strankama... Ima li situacije koja toliko transparentno ponižava novinarsku struku, a estradizira politiku kao oni mahniti prizori kada se zaustavlja crna limuzina iz koje onda izlaze personifikacije demokracije, a prema njima u brišućem letu nadiru novinari s mikrofonima u rukama i grčem ponizne pohote na licima.
Ruku na srce, jeste li ikada u tim situacijama čuli ikakvu pamćenja vrijednu informaciju ili nabiflane PR fraze koje su za pojedine prilike usvajali štićenici našeg legitimiteta? Čak ni onim najmaznijim ministrima i funkcionarima, koji iskreno, popravljajući si odijela ili steznike, uživaju u trenutku prije no što će zakoračiti iz auta koji im plaćamo i okupljenoj novinarskoj svjetini reći “dobro jutro, danas samo toliko...” uz pretenciozni smiješak nad fatamorganom svoje superiornosti, u stilu “kako smo im, mi hrvatska država, dobro spustili”, dakle čak ni njima, uvjeren sam, taj ritual obrednog pranja nogu ne može imponirati cijelo vrijeme.
Kako bi se osjećao prosječan hrvatski funkcionar da ih nitko ništa ne pita jer nikada ništa i ne kažu (kad ne smiju i ne znaju), da ih se vrati u ravan njihova realnog značaja, da im se pokaže kako su više funkcionari nego funkcionari? Bi li tada mislio da je poražen ili da je pobjednik? Da ne bi rekao ono što misli u situaciji kada ga više nitko ništa ne pita? S druge strane, bi li se novinari kojima bi se oduzeo privilegij da puze pred vlašću mogli osjećati novinarima a da prije nisu osjetili dostojanstvo svoje profesije?
Bi li se svim silama usprotivili namjeri da im se oduzme status vidioca vlasti, osoba koje izravno opće s vrhovnim božanstvima što se, u rijetkim prilikama kada se spuste među nas, nađu usred njihovih suzama oblivenih očiju? Ne znam što rade ta silna novinarska udruženja, ali o struci se ne brinu.
Fingiraju da bi opravdali ime i aktivno sudjeluju u igri kreiranja opasne opsjene slobode. Nisu sretna vremena kada politika želi „upregnuto“ novinarstvo, a otužna su kada novinarstvo treba politiku. Tako stanje s obje strane fronte plastično, da plastičnije ne može, sugerira i stanje društva, otkriva međuzemlje frustracije na kojem se gomilaju nesporazumi zato što oni, koji bi to trebali, ne znaju postaviti pitanja te pristaju na laži onih koji bi po sili zakona i minimumu pristojnosti trebali na njih odgovarati iskreno.
Oholost i bahatost izleći će se u popustljivoj javnoj savjesti, u mirenju s idejom kako je potpuno prihvatljivo i logično da se male ideje nedoraslih ljudi podmeću kao velike ideje malog naroda. Klima poltronstva idealna je za uzgoj diktatora jer nisu oni posljedica svoje karizme i snage ličnosti, nego su jedini mogući ishod bezrezervnog kukavičluka pojedinca i njegova skrivanja iza kolektivne volje.
Poltronstvo će predložiti počasni doktorat za Milana Bandića praveći time štetu svima, ali i otvoriti zgodno pitanje koliko bi doktorata za nekretnine koje je ostavio hrvatskoj kulturi trebao dobiti Stipe Šuvar. Ali, usto što je Šuvar bio doktor, što je pokojni, on ipak više nije vlast. I prije no što se bezrezervno podamo vlasti, trebamo se prisjetiti koliko smo tijekom života „nedodirljivih“ gospodara ispratili preko provalije zaborava.
Koliko vam je kroz dnevne sobe prošlo premijera, ministara, saveznih i republičkih sekretara, voljenih vođa, komesara, vrhovnika, generala, poglavnika i dvoglavnika... I gdje su oni sada? Koliko ste samo strahovali od njihovih ljutitih pogleda, kada vam se nametao osjećaj krivice što ste ih se usudili na trenutak omesti u diviniziranosti? Nema ih, ni jednog, većine njih se i ne sjećate, i to opravdano, ali se, i to neopravdano, ponovno klanjate istim kandidatima za zaborav.
Premda ste vi i dalje tu, još stojite i trpite. U dojmljivom dokumentarcu „Projekt Breslin-Hamill“ posvećenom Jimmyju Breslinu i Peteu Hamillu, dvojici novinara koji su „definirali eru newyorškog novinarstva krajem 20. stoljeća“, u nepreglednom mnoštvu bitnih stvari za struku, gotovo usput čuje se rečenica kako pravog novinarstva nema bez lokalnog novinarstva. Što će reći da sve velike priče dolaze odozdo i da samo budale potvrdu veličine traže od autoriteta kojima se obraćaju kao sluga pokoran. Krleža bi napisao „gospon satnik, pokorno javlam, mene je šrapnela u glavu“.
U Hrvatskoj više nema lokalnog novinarstva pa nema ni priča s terena, od ljudi i iz ljudi. Lokalne vlasti više ne strahuju od nadobudnih reportera koji u ćumezima od birtija, nadrkani i supijani, skupljaju hrabrost za megdan s aždajama moći. U vrijeme kada se sve zna ili može saznati klikom, više nema potrebe za informacijom, za viješću.
Sada se trči za ljudima koji žele dati isključivo vijest koja im odgovara da bi tako gradili svijet u kojem sve može biti točno i krivo, istovremeno, u kojem je teorija relativnosti jedina praksa, a odgovornost postoji kao rudiment sveden na osobnu volju trenutačnog selektora istine. Ako i danas strahujete od voždova, prihvatite činjenicu da to znači da ste se dobrovoljno odrekli svoje subjektnosti. Poput novinara koji upravo ponizno trče do vrata crne limuzine iz koje baš izlazi netko – tko će biti smijenjen.
Prosvjedna šetnja - Spasimo potok Črnomerec