Andreja Plenkovića ovih dana čekaju možda najprelomniji politički pregovori u karijeri. I ne, ne mislimo samo na unutarstranačke pregovore, ostavit ćemo to komentatorima i analitičarima unutarnje politike, premda se često dosad pokazalo da hrvatski pogled iz Bruxellesa može biti jednako jasan ili čak jasniji nego iz Zagreba, pa samo podsjetnik na nešto što je u ovoj kolumni uočeno prije godinu dana, nakon Općeg sabora HDZ-a u Ciboni, kada je odmetnik iz Plenkovićeve vlade Davor Ivo Stier pobrao daleko veći pljesak nego sam Plenković.
Stierov tadašnji govor o klijentelizmu kao najvećem problemu HDZ-a zapravo je optužio Plenkovićevu vladu za klijentelizam (Stier to nije izrekao, ali mislio je na koaliranje s HNS-om i na aferu Borg i Agrokor). Tako da aktualna nagađanja da bi se Plenković sada, u procesu zatvaranja bokova nakon šoka europskih izbora, mogao lako ponovo zbližiti sa Stierom, i tako brzo i jednostavno preživjeti izazovnu situaciju u stranci, nemaju baš jakog uporišta u stvarnosti. Više su to nadobudna razmišljanja, koja mogu biti taktika koju će netko oprobati, ali taktika s ne baš velikim šansama za uspjeh.
Stier nije krajem svibnja 2018. slučajno označio klijentelizam kao najveći problem HDZ-a, kao što krajem svibnja 2019. nije slučajno objavio spremnost da preuzme kormilo HDZ-a. Naravno, Stier nije u talu s Milijanom Brkićem i čitavom tom nabujalom desno-desnom infrastrukturom izgrađenom u doba Tomislava Karamarka. Ali, Stier već odavno ne pleše s Plenkovićem, nego igra svoj dvokorak.
Samo na račun toga što Stier nije u talu s Brkićem, postoji možda još mala šansa da se Stier prikloni Plenkoviću, i tu se onda uklapa ideja o rekonstrukciji Vlade, koja bi bila upakirana tako da zadovoljava Stierovu kritiku klijentelizma.
Ali, najprelomniji politički pregovori koji čekaju Andreja Plenkovića počinju u petak u Bruxellesu. Uloga jednog od dvojice pregovarača uime Europske pučke stranke na temu raspodjele čelnih dužnosti u institucijama EU nakon europskih izbora itekako je izazovna.
Pučani su u vatru tih pregovora bacili Plenkovića i Kariņša, premijera Latvije, što ima nekog smisla jer su obojica bili europarlamentarci, a izbor novog predsjednika Europske komisije ne može se dogoditi bez parlamenta. No, s druge strane sjede puno iskusniji politički pregovarači i premijeri daleko moćnijih država članica s više institucionalnog pamćenja i vještina, i više osobno odigranih utakmica u nogama: premijeri Belgije i Nizozemske (Michel i Rutte) uime liberala, premijeri Španjolske i Portugala (Sanchez i Costa) uime socijalista. Pritom, pregovori koje vodi ova šestorka nisu glavni kolosijek, nego sporedni. Važan, doduše, jer predstavljaju tri najmoćnije političke obitelji, vjerojatno buduće koalicijske partnere u Parlamentu, a njih šestero sjede u Europskom vijeću, ali ipak sporedni.
Na glavnom kolosijeku pregovore o najvažnijoj kadrovskoj križaljci u EU vodi Donald Tusk kao predsjednik Europskog vijeća.
Plenković mora dosta veliku količinu vremena i energije, snalažljivosti i pameti, usmjeriti na te pregovore jer to bi mogao biti trenutak uspjeha ili neuspjeha koji će odrediti buduće ambicije njega osobno, HDZ-a kao stranke u obitelji pučana, i Hrvatske kao članice EU u preuzimanju važnijih i utjecajnijih uloga u Europi.
Ako postoji trenutak u kojem može pokazati da u hrvatskoj politici postoji kapacitet za nešto veće od skučenog prostora između Trga žrtava fašizma i Markova trga, sad je taj trenutak. Dogodi li se to da pregovarače europskih pučana nadmudre vještiji premijeri-pregovarači uime socijalista i liberala, vjerojatno će stvari morati popravljati Angela Merkel. Zato i nije imenovana za pregovaračicu, da se ipak ostavi manevarskog prostora najutjecajnijim liderima, njoj i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, da poprave stvari ako nešto negdje zapne. A u tom slučaju Plenkoviću i Kariņšu ostat će gorak okus neuspjeha. Ako, pak, briljira u tim pregovorima, Plenković može osigurati veći utjecaj kod budućih čelnika EU-institucija, što nije beznačajna stvar. Uostalom, vidjeli smo i na primjeru Jean-Claudea Junckera da je korisno imati šefa Komisije osobno sklonog razumijevanju posebnosti Hrvatske.
Status pregovarača uime pučana o raspodjeli čelnih dužnosti u EU znači, vjerojatno, da Plenković ne ide ni na jednu od tih dužnosti, unatoč spekulacijama u medijima. Još snažniji argument za takav zaključak je, naravno, i unutarstranačka kriza u HDZ-u: da Plenković sada ode na dužnost u EU, mogao bi si slobodno nalijepiti simbol mete na leđa kad su se već posložili toliki strijelci koji mu žele vidjeti leđa na odlasku.
Instaliran od strane Brisela da kontrira vlastitom narodu.