Ako je Bernardić viteški podnio izborni poraz, što još čeka Krešo Beljak?

Najteži poraz na parlamentarnim izborima od 1995. godine naovamo smrvio je ionako smrvljeni SDP. Od izborne noći u javnim nastupima djeluju blijedo i neuvjerljivo, vukući se pred kamerama od prigode do prigode kao ražalovana vojska, koja je u međuvremenu ostala i bez svog vrhovnog zapovjednika.

Šef stranke u ostavci Davor Bernardić godinama je trpio počesto i posve nezaslužene kritike, osobito iz vlastitih redova, pa je pljesak kojim je neki dan dočekan na sjednici Glavnog odbora zaključni čin licemjerja prema čovjeku za čiji su neuspjeh zdušno prionuli upravo “njegovi”. Pa, ipak, čovjek koji se spremao za dužnost premijera smognuo je snage nakon izbornog debakla priznati poraz, viteški ponuditi ostavku i otići. Činilo se da isti scenarij čeka i odana SDPova partnera, HSS, koji je s prošlogodišnjih pet zastupničkih mjesta sada pao na tek dva.

Ubrzo nakon objave rezultata neimenovani izvor iz stranke šapnuo je novinarima da se lider HSS-a Krešo Beljak, razočaran neuspjehom stranke i Restart koalicije, sprema povući. “Već mu je svega dosta. Predsjedništvu će ponuditi ostavku i predložiti raspisivanje izborne skupštine na kojoj će se moći kandidirati tko god želi”, rekao je tih dana izvor iz vrha HSS-a. Takvom scenariju raspleta krize doprinijela je i Facebook-objava samog Beljaka, koji je uspio ući u Sabor na koalicijskoj listi, osvojivši jedan od dva spomenuta mandata, no ne skrivajući razočaranje zbog izbornog debakla. “Najveći krivac za ovaj (ipak) neuspjeh sam naravno, kao predsjednik, ja osobno i od te odgovornosti ne mogu i neću bježati”, napisao je Beljak u objavi koja je mirisala na konačno povlačenje.

A onda je, koji dan kasnije, uslijedio preokret. “Izborni poraz još jače boli, ali bez obzira na sve, život ipak mora ići dalje”, oglasio se opet Beljak pa odlučio da će se 30. srpnja održati izborna skupština stranke, na kojoj će 1400 delegata odrediti budućnost HSS-a, no kako se zasad čini, jedini kandidat za vođu seljaka bit će upravo on. Beljak je bio odan SDP-ov partner otkako je preuzeo stranku i zaokrenuo je oštro ulijevo smatrajući da je to pravi smjer HSS-a i ispravan nastavak izvorne politike Stjepana Radića. Činio je to u stalnoj borbi protiv svoje snažne unutarnje, konzervativnije opozicije, koja je nakon ovih izbora dobila dodatne argumente za tvrdnju da je suradnja sa SDP-om pogrešna politika za jednu tradicionalnu, narodnjačku stranku.

No ni kontrasmjer HSS-u nije donio ništa dobro jer je, podsjetimo, 2011. i 2015. godine i s konzervativnim političkim profilom jedva zadržao status parlamentarne stranke. Tijekom godina HSS-u je preostalo jedino pokušati se prikazati zaštitnicima seljaka i seljaštva pa su u periodima kada su imali priliku formirati vlast inzistirali na kontroli nad Ministarstvom poljoprivrede. To im je pošlo za rukom dva puta, a koliko su bili uspješni govori i katastrofalno stanje hrvatske poljoprivrede, sela i seljaštva danas. Posljednji događaji, tako, samo su kulminacija krize identiteta i rezultata, u kojoj se HSS nalazi praktički od samog proglašenja hrvatske nezavisnosti. Promjena vodstva bio bi logičan i dobar početak.

Ako je Bernardić viteški podnio poraz, što još čeka Krešo Beljak? Premda kao ključni argument za ostanak na kormilu stranke Beljak navodi da je aktualno vodstvo HSS-a u posljednje četiri godine vratilo više od šest milijuna kuna dugova koji su se vukli više od jednog desetljeća, a koje su napravila bivša vodstva, jasno je da stranačke financije ne mogu biti jedini “raison d’etre” te da su razvijanje stranačke baze i definirane politike imperativ novog vodstva stranke. U protivnom, najstarija će hrvatska politička stranka, skupa s pravašima, završiti u ropotarnici povijesti.