Hrabri i riskantni potez Bože Petrova kojim je zatražio smjenu Tomislava Karamarka, prvog potpredsjednika Vlade i šefa najjače stranke u vladajućoj koaliciji, nije obično stranačko komešanje i pokazivanje mišića, nego uvod u novu političku eru u kojoj ništa više neće biti isto.
Pritom nije toliko bitno tko će dobiti ovu partiju političkog pokera. Šef Mosta pokazuje da mu nije stalo do fotelje u Banskim dvorima, što je doista nešto novo u hrvatskoj politici. Stoga je u prednosti u odnosu na Tomislava Karamarka i HDZ koji ne mogu sakriti da im je itekako stalo do vlasti.
Iako sada HDZ pokazuje monolitnost i spremnost da “pogine” za svog predsjednika, nisam siguran da će takva podrška ostati do kraja. Ako Karamarko za tjedan ili dva ne skupi dovoljno ruku za sebe, postupno će rasti pritisak na njega da sam odstupi. Glasovanje o nepovjerenju ne bi bilo samo poniženje za njega nego i za HDZ.
Stratezi najveće političke stranke nerado gledaju na takav rasplet jer ne ostavlja dovoljno manevarskog prostora. Ako se Karamarku izglasa nepovjerenje u Saboru, HDZ vrlo teško može ostati u sadašnjoj koaliciji. Ali ako Karamarko sam odstupi “zbog osobnih ili nekih drugih razloga”, tada HDZ može ostati u Timovu timu. Jedino “dobrovoljni” Karamarkov odlazak može spasiti Vladu. Svaki drugi scenarij dovodi do novih izbora. Ako Karamarko nekako i uspije prikupiti potrebnu većinu za svoj ostanak, u tom bi slučaju Vladu napustio Most.
Bilo bi pogubno za hrvatsku demokraciju da u preslagivanju vodeću riječ ima Milan Bandić koji zapravo uopće nema izborni legitimitet. To što sada jača svoj klub zastupnika skupljajući “saborske otpatke” zapravo je sumrak demokracije i izrugivanje biračima. Opasno se igra njihovim strpljenjem koje u ovim naelektriziranim vremenima može eksplodirati. A onda, koliko god to sada izgledalo nezamislivo, nisu isključene ni velike političke demonstracije.
U sadašnjim okolnostima legitimna je vlada koalicija između HDZ-a i Mosta ili, ako to nije moguće, raspisivanje izbora.
Čini se da je postignut dogovor o izboru ustavnih sudaca, što znači da je uklonjena i zadnja formalna prepreka za raspisivanje izvanrednih izbora. Truli kompromis HDZ-a i SDP-a zorno pokazuje svu bijedu i kramarski mentalitet naših dviju najjačih stranaka. Ponašaju se po načelu "sve prihvaćam samo da mogu smjestiti svoje ljude".
Žalosno je da među ovim “briljantnim stranačkim kadrovima” nije bilo mjesta za dr. Sanju Barić. Izbor Davorina Mlakara puno govorio HDZ-u, a neizbor Sanje Barić o SDP-u. Vrijeme je da se počne razgovarati o političkom moralu Zorana Milanovića. Ima li on stvarno “visoko podignutu moralnu ljestvicu” ili je koristi samo za politikantske svrhe. Jer da nije tako, onda ne bi digao ruku za vrlo problematičnog Mlakara.
Ako mu ne smeta Mlakarova afera, zašto mu onda smeta Karamarkova “konzultantica”?