Već u četiri ujutro probudio sam se 24. veljače. Jednostavno nisam više mogao spavati. U potrazi za vijestima uzeo sam mobilni i ukočio se. Rusija je bila napala Ukrajinu. Putinov najcrnji scenarij postao je stvarnost, scenarij u koji brojni zapadni političari i analitičari nisu htjeli vjerovati, osim američkog predsjednika Joea Bidena, koji je točne informacije imao od američkih tajnih službi.
Već mjesec dana i mi, građani Republike Moldavije, osjećamo teret rata u Ukrajini, dok se ukrajinski vojnici herojski bore protiv napadača. Putinove bombe razaraju ukrajinske gradove. Civilno stanovništvo se decimira, umiru žene, djeca i starci.
Crna sjena nadvila se i nad našu zemlju. Odjednom je sve privremeno, nesigurno, krhko i prijeti opasnost da se raspline. Je li to bilo sve, pitam se? Hoće li se sve što sam svih ovih godina od raspada Sovjetskog Saveza stvorio urušiti? Sve što sam volio, stvorio, izgradio i o čemu sam sanjao. Hoćemo li mi, Rumunji između rijeka Pruta i Dnjestra, ponovo doživjeti sudbinski 28. lipnja 1940. kao naši roditelji, naši djedovi i bake? Hoćemo li ponovo živjeti pod ruskom okupacijom?, piše Deutsche Welle.
Putinov rat – neman iz pretpovijesne pećine
Moglo bi se reći da Besarabija svake tri generacije biva bačena u provaliju. (Besarabija koja odgovara gotovo u potpunosti području današnje Republike Moldavije, pripadala je prije ruske okupacije u Drugom svjetskom ratu Rumunjskoj, većina stanovnika su rumunjskog podrijetla, op. ur.)
Šok rata osjećaju prije svega djeca i tinejdžeri, koji ne razumiju što se događa, i teško mogu vjerovati da se ne radi o kompjutorskoj igri. Njihovo čuđenje odražava koliko je sve apsurdno: u jedan emancipirani, postmoderni svijet, svijet transparentnosti i bezgranične mobilnosti, odjednom je upao neki „Godzilla“. Neman koja se izvukla iz neke pretpovijesne pećine i uništava sve oko sebe.
Svjesni smo Putinovog megalomanskog ludila. Znamo, ako Ukrajina padne, onda smo mi na redu, Republika Moldavija, a možda i baltičke zemlje, koje ipak stoje pod zaštitnim kišobranom NATO-a. Neutralnost Republike Moldavije, zapisana u njezinom Ustavu, (a koja je de facto poništena nazočnošću ruskih vojnika na području Transnistrije, koje nadziru separatisti), neće nas zaštititi od agresora, koji ne priznaje nikakve ugovore, koji je bombama uništio međunarodni poredak.
Priprema invazije
Zasad nema informacija da bi Repoublika Moldavija mogla biti sljedeća žrtva, govore moldavske vlasti, predstavnici NATO-a i američko veleposlanstvo u Kišinjevu. Nema informacija, ali što je s naznakama, simptomima?
Kad je prije nekoliko dana na jednom stadionu u Moskvi s 200.000 ljudi u publici u ekstazi pjevalo „Ukrajina i Krim, Bjelorusija i Moldavija, to je moja zemlja“, nas je obuzimala jeza. To nas podsjeća na jedan poznati vic: S kim graniči Rusija? Odgovor: s kim hoće!
Rusko veleposlanstvo u Kišinjevu je prije nekoliko dana pozvalo građane Republike Moldavije koji govore ruskim jezikom da prijave svoja iskustva s diskriminacijom. Takvih poziva diplomatskih predstavništava Rusije bilo je i u drugim zemljama. Kod nas u Republici Moldaviji mnogi kažu da bi taj potez mogao ukazivati na pripremu invazije.
Mnogi Moldavci su ruskom veleposlanstvu odgovorili na Facebooku: „Molimo vas, nemojte nas spašavati, nemojte nas oslobađati, osjećamo se jako dobro u Moldaviji!“, „Ja sam ruskog podrijetla, rođen u Murmansku. Već više od 30 godina živim u Moldaviji i nikad me nitko nije diskriminirao, nikad nitko od mene nije zahtijevao da govorim rumunjski. Naprotiv, ljudi su uvijek brzo prelazili na ruski da se ja ne osjećam neugodno.“, „Nitko nas ne vrijeđa, Vi biste trebali radije pripaziti na vlastite sunarodnjake koje Putin diskriminira!“.
Ne, u Moldaviji se ne diskriminira ljude ruskog podrijetla, prije se može reći da je obrnuto: nakon desetljeća rusifikacije (u vrijeme dok je Moldavija bila dio Sovjetskog Saveza, op. ur.) postoji potreba da se puno toga nadoknadi na području rumunjskog jezika i kulture.
Ali, Rusija može kad god hoće stvoriti izliku za intervenciju, kao što je i u Ukrajini izmislila „genocid“ nad etničkim Rusima u Donbasu, za koji Međunarodni kazneni sud u Haagu nije pronašao nikakvih dokaza.
Bijela zastavica protiv krvavih prohtjeva agresora
Moldavci su vrlo gostoljubivo primili stotine tisuća izbjeglica iz Ukrajine. Vlasti u Kišinjevu naglašavaju s pravom tu hvalevrijednu velikodušnost. Ali, vlasti ne odgovaraju na pitanje, tko bi branio Republiku Moldaviju, jer se nadaju da neće doći do vojne agresije. Ali, što ako se ona ipak dogodi?
Ako Rusi zauzmu Odesu i stvore teritorijalnu vezu s područjem Transnistrije, koja je pod kontrolom separatista, ništa ih neće spriječiti da prodru i do rijeke Pruta. (To je granična rijeka prema Rumunjskoj, koja je članica EU-a i NATO-a, op. ur.)
„Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg dosadno kao metronom ponavlja da NATO neće sudjelovati u ratu u Ukrajini“, primijetio je s gorčinom jedan književnik u Kišinjevu. „Mi znamo da on neće sudjelovati, ali bi nas barem trebao poštedjeti tih 'jamstava'. Radije neka kaže što će NATO učiniti, umjesto da kaže što NEĆE učiniti. Ili Zapad možda želi granicu s Rusijom na rijeci Prutu, želi novi Kalinjingrad na Crnom moru?"
Brojni Moldavci vide kao jedinu mogućnost da budu sigurni od ruske agresije u ponovnom ujedinjenju s Rumunjskom. Ali, s obzirom na to da je taj scenarij jako malo vjerojatan, mi se hvatamo za neutralnost, koja je zapisana u Ustavu naše zemlje. U nadi da će naša bijela zastavica mira ukrotiti krvave prohtjeve agresora.
Pod pritiskom rata u susjednoj zemlji Republika Moldavija je 4. ožujka službeno podnijela zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, po uzoru na Ukrajinu i Gruziju. Ali, pitanje je: hoćemo li imati strpljenja, mira i sigurnosti da završimo taj put?
Moldavija? Ja sam očekivao da bi mogli biti Bahami, Haiti, Kuba ili Dominikanska republika. Možda čak i Meksiko.