Ako su u prošlom stoljeću Hrvati Srbe vojno i politički pobijedili četiri puta, koliko ih puta još moramo pobjeđivati?

Gledam “Naše dečke”. Seriju o židovsko-palestinskim odnosima u Jeruzalemu. Zaplet je postavljen oko otmice i ubojstva triju židovskih mladića i jednog palestinskog. Rasplet se ne nazire već dvije tisuće godina. Jeziva spoznaja nametne se instinktivno već nakon nekoliko minuta gledanja bilo koje od do sada emitiranih epizoda: mira na ovom svijetu nikada neće biti. Snuždena lica pravde, logike i smisla satjerana su u kut od jačih, od podjela, od interpretatora, od boga. Svatko iz svog rova iskopanih predrasuda, svatko u naletu rušiteljskog poriva vlastite vjere koja bi trebala postati uvjerenje, svatko na nišanu svakoga tko nišani, a nišane svi.

Povijesti, religije, politička nadimanja, ma sve je to samo istovjetni krug smrti iz kojeg se ne izlazi isključivo zato što čovjek izaći ne želi. U središtu svega je militantni monoteizam zbog kojeg svaka država, bez obzira na to s kojom idejom bila pokrenuta i organizirana, prije ili kasnije postane teokracija. Pomanjkanje ideje vlasti bez psihodeličnog autoriteta s visina i trajni suficit iracionalno motiviranog nasilja iz podzemlja podsvijesti dovelo je do paradoksa da se tri monoteističke religije, dok se u istim kontradikcijama i paranojama isprepliću jedna s drugom, mrze u i oko jednog te istog boga koji nas je, navodno, stvorio da bi pokazao vrhunac svoje kreativne snage.

Ne znam, ali gledajući ne samo “Naše dečke” nego i oko sebe, postajem sve sigurniji da, ako bog doista postoji i ako tako silno voli čovjeka kao vodeći nusprodukt kreacionističkog potencijala, onda bi snagu i veličinu ljubavi prema nama mogao pokazati jedino time da obznani kako prestaje postojati. Jer, dok je boga, očigledno je da ratovi ne mogu prestati, da trajna mržnja i borba za veće pravo na njega ne mogu biti zaustavljene i da put od demokracije u teokraciju nije uopće stvar nekog revolucionarnog procesa i nasilja, nego logična preobrazba jedne fatamorgane kao što je vlast naroda u vrlo opipljivu smjesu molitve, sile, manipulacije i paranoje zbog kojih vlast postaje božanskog podrijetla da ne bi bila kontrolirana u svojoj pokvarenosti.

Ako bog to doista gleda, trebao bi reagirati, trebalo bi ga pozvati, kao Pupovca, da se ispriča i ogradi od svojih dosadašnjih koncepata u kojima nas, tako ispada, tretira kao repromaterijal socioloških pokusa. Da doista obznani prekid svog postojanja, bog ne samo da bi dokazao da stvarno postoji, nego bi vjerovanje pretvorio u sadržaj i čovjeku prepustio mogućnost shvaćanja dobra i zla iz neprikosnovene perspektive istine, a ne iz arbitrarne perspektive tumačenja. Čovjek je do sada pokušavao osloboditi se boga tako da ga je probao ubiti znanošću, intelektom, dekretom i ateizmom kao antipodom religijskog zanosa s istim učincima i katastrofama.

Nijedan od ovih predumišljaja s ubojstvom nije urodio plodom jer se nakon svakog bog vraćao jači, živčaniji, jarosniji, krvoločniji i osvetoljubiviji. Upravo zbog toga mislim da je samoubojstvo boga jedino trajno rješenje koje bi ljude ostavilo bez argumenata za kontinuitete bratoubilaštva. Jesmo li doista osuđeni da se ganjamo po provincijalnoj povijesti i grozničavo tražimo krv za krv, mi isključivo poslušni sljedbenici lex talionisa ostali bismo bez okosnice svih naših mržnji. Je li bog imao tu namjeru ili se trebamo vratiti filozofu koji je priupitao “je li čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji”.

“Naši dečki” izravno ne otvaraju ova pitanja, ali prolaze dovoljno blizu kraj njih pa od samog naziva, preko sadržaja i vakuumirane atmosfere mržnje ide u srž civilizacijskog pada u monoteistički užas. Pitanje koje iz toga čujem jest vrlo jednostavno: do kada? Do kada Židovi i Palestinci trebaju, štujući istog boga, pokazivati nepoštenje prema svom rodu, ljudskom rodu? Kao što je i veliko otvoreno pitanje koliko još puta, bez obzira na to što su ih u 20. stoljeću porazili četiri puta, Hrvati moraju pobjeđivati Srbe?

Znači li da svaka pobjeda jednog naroda nad drugim nužno sadrži i gaženje ponosa i trajno ponižavanje koje onda neminovno dovodi do militarizacije i onih najmiroljubivijih u redovima poraženih? Može li civilno društvo izdržati nalete vojničke teokracije, je li civilno društvo u svijetu, time i u Hrvatskoj, potpuno poraženo i ima li smisla da povlaštene i dobro plaćene boračke organizacije društveno normiraju kreativne kapacitete svakog od nas dajući mu ili mu uskraćujući pravo na djelovanje i na oblik tog djelovanja? Teokracija nema odgovor na to, ali što je najgore, ona nema ni potrebu potražiti odgovor na pitanja pojedinca kao utjelovljenja te slobode. Ostaje nepoznato tko su “naši dečki”.

Prepoznajemo li se po vanjskim manifestacijama užasa ili po unutrašnjim dobrotama? Svaka razlika koja nam je ostavljena kroz nasljeđe, kroz tradiciju i odgoj nije ništa drugo nego preventiva protiv prihvaćanja istosti. Osuđeni da se u bogu borimo protiv ljudi i da je to dio našeg identiteta prihvatili smo rat kao legitiman proces prava na opstanak. Tražiti opstanak roda i vrste kroz ubijanje može zvučati nelogično, ali ne i okotu koji mizeriju radosti svog postojanja gradi na uništavanju svakoga kome aritmetika likvidacije nije božanstvo samo po sebi. U crkvi, džamiji ili sinagogi spava isti bog i viju se isti vragovi, sve dok “naši dečki” budu upravljali njihovim strastima.