Bit će zanimljivo vidjeti kako će profesor filmske režije i scenarija redatelj Ognjen Sviličić reagirati ako mu neki od njegovih studenata na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na njegova predavanja na srpskom uzvrati na nekom stranom jeziku, recimo na kineskom. Uz istovjetan komentar: “Ako me neće razumjeti, postoje rječnici i Google translator, i sigurno će se snaći”.
Takvo je obrazloženje Sviličić dao za Jutarnji list jer ga, rekao je, baš zanima što će mu se dogoditi. Možda će i njegove studente baš zanimati što će se dogoditi ako se pobune protiv pretvaranja Akademije u mjesto Sviličićeva aktivističkog eksperimenta te se pozovu na svoje pravo da predavanja slušaju na hrvatskom jeziku. Pa ga još uz to i prijave inspekciji. Moguće je i da svaki student izabere neku svoju aktivističku foru kao pravdoljubivu posvetu nekom pojedincu ili skupini. Recimo zbog grozomornih komentara ispod tekstova o tragičnoj pogibiji osmero mladih Hrvata mogli bi usred Sviličićeva predavanja kao posvetu bolnoj nepravdi zapjevati hercegovačku gangu. Neki bi student mogao biti znatiželjan kakva će biti reakcija ako se usred sata pozove na svoje ustavno pravo na prakticiranje vjere. Ili svojim performansom upozori na nepravedno etiketiranje navijača na Banovini. I što ako profesori i studenti diljem zemlje zaključe “ako može Sviličić, mogu i ja”.
Sviličić je odlučio, o čemu još nije izvijestio ADU, predavati zagrebačkim studentima isključivo na srpskom obrazlažući kako je to njegova posveta Mili Novakoviću, nekadašnjem profesoru srednje škole u Dardi koji je 1999. dobio otkaz jer je prosvjetna inspekcija utvrdila da ne predaje na hrvatskom jeziku. “Jako me iziritiralo to da je netko prijavljen, a potom i dobio otkaz jer je rekao tavanica, a ne strop. Ako je to najveći problem u Hrvatskoj, onda Hrvatska ima problem. Odlučio sam govoriti srpski na predavanjima jer smatram kako svatko ima pravo koristiti jezik koji želi. Gledajte to kao eksperiment kako bismo ustanovili razumijemo li se kada govorim na hrvatskom ili srpskom”.
Sviličić je u pravu, svatko ima pravo koristiti se jezikom kojim god želi. To je posebno zajamčeno pripadnicima nacionalne manjine. Ali, po Ustavu, u Hrvatskoj su u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, pa i u školama. Naravno, postoje iznimke, ali isključivo temeljem zakonske procedure, a ne nečije samovolje, pa ni Sviličićeve.
Doduše, Sviličić je reagirao na medijsku interpretaciju slučaja Mile Novakovića koji je očigledno radi dojma krajnje pojednostavljen na tezu o otkazu zbog jedne ili dviju srpskih riječi, što je bila jedna od interpretacija samog Novakovića. Kontekst slučaja je puno složeniji, poratni, za vrijeme mirne reintegracije u istočnoj Slavoniji, pri čemu nije bila od pomoći okolnost da je Novaković imao i četiri godine staža na okupiranom teritoriju u Poljoprivredno-prehrambenoj školi koju je osnovala vlast “Republike Srpske Krajine”, a i da od 1971. (Hrvatsko proljeće) sve vrijeme na hrvatskom teritoriju predaje na srpskom. Novaković i za procesa koji je vodio zbog otkaza nije osporavao da predaje na srpskom, ali je tvrdio kako je to bilo njegovo pravo jer je škola osnovana za nastavu na srpskom. Međutim, i ravnateljica je potvrdila da su roditelji od drugog tromjesečja školske godine 1997./98. obaviješteni da će se nastava u mješovitom razredu održavati na hrvatskom, te je tako bilo i u sljedećoj školskoj godini. Novaković je predavao u mješovitom razredu s 25 učenika srpske i 10 hrvatske nacionalnosti.
Mjesec dana nakon odluke o nastavi na hrvatskom, učenici su anonimno prijavili četvero nastavnika srpske nacionalnosti da ne predaju na hrvatskom i prosvjetna inspekcija je to potvrdila za njih dvojicu. Kako u dijelu škole gdje se nastava odvijala na srpskom nije bilo mjesta, oni su 1999. dobili otkaz. Za Novakovića je ocijenjeno da nakon 29 godina profesionalnog staža i 55 godina života “nije opravdano očekivati da će zaposlenik moći promijeniti trajne osobine i sposobnosti te naučiti nastavu izvoditi na hrvatskom standardnom jeziku”. Europski sud za ljudska prava prihvatio je kao legitiman cilj zaštitu prava učenika da slušaju nastavu na hrvatskom standardnom jeziku, ali je ustvrdio da otkaz nije bio razmjerna mjera jer je ipak ocijenjeno da je Novakoviću trebalo dati priliku da nauči hrvatski.
Dakle, ustraje li Sviličić na svojoj znatiželji, trebat će dobiti priliku da nauči da se Ustav i zakoni moraju poštovati i da se jezik kao jedan od nacionalnih simbola institucionalno štiti u svim zemljama svijeta. A i da svoj bunt zbog nepravde koju je nedavno, iako ne i konačno, utvrdio ESLJP, bez obzira na to je li motiviran kolegijalnim i/ili razumljivim koprodukcijskim motivima filmskog stvaratelja, može izraziti i primjerenije, ne svodeći studente na pokusne kuniće svoje posvete ili eksperimenta.
Nije sporno da je dotični nastavnik pogriješio jer nije poštovao zakone RH, to nije sporno niti za europski sud, njima je jedino bilo sporno što mu nisu prije otkaza ponudili učenje hrvatskog jezika. On bi kao srpski ultranacionalist odbio tu ponudu i nakon toga bi otkaz bio u skladu sa zakonom. Stoga Sviličića treba opomenuti i ako nastavi kršiti zakone, udijeliti mu otkaz.