O tome kako provesti pola radnog vijeka radeći s osobama koje pate od raznih oblika psihičkih oboljenja, a pritom ne dopustiti da to utječe na privatni život, razgovarali smo s dvoje zaposlenika Lobor-grada, Doma za psihički bolesne odrasle osobe.
Većina negira bolest
– Odnos štićenika i zdravstvenog djelatnika uvelike ovisi o pristupu djelatnika, ako se prema njima odnosiš s poštovanjem, bez arogancije, ljudi te prihvate i poslušaju kada treba, ako tog odnosa nema, loše je. Moj je posao briga o njihovom zdravstvenom stanju, kada je potrebno posjetimo doktora, brinem se uzimaju li na vrijeme lijekove i općenito pomažem im da se pridržavaju preporučene terapije, jer većina štićenika negira svoju bolest. Uglavnom sam sa svima dobar, što se najbolje vidi za vrijeme godišnjeg odmora. Nekim štićenicima dao sam broj mobitela i već nakon par dana počinju me nazivati, kak sam, kaj delam i najvažnije, kad ću se vratiti. Očigledno su me prihvatili kao prijatelja, a kako i ne bi, pomognem gdje god mogu, donesem iz trgovine, dodam ako nema dovoljno novca, ako treba za kavu nema šanse da mu ne dam. Tijekom noći dopuštam boravak na hodniku uz tihi razgovor. A sve se to vrati, da moram ponovo birati posao izabrao bih ovaj – kazao nam je Darko Božić, zdravstveni tehničar, koji u Loboru radi više od dvadeset godina i brine se o 130 štićenika.
Sličnu priču ispričala nam je i Draženka Steklar, koja je kao fizioterapeut u Loboru provela više od pola radnog vijeka.
Na početku je teško
– Kada sam počela raditi bilo mi je naporno, sve dok nisam našla način da im pristupim, jer svatko ima svoje probleme koji zahtijevaju individualan pristup. Na kraju sam s njima zaživjela, postavši dijelom velike loborske obitelji. Zaista to moram tako reći, jer sam godinama rada postala vezana za štićenike. Ako treba donesem nešto iz dućana, platim kavu na automatu, donesem nešto i od kuće, na kraju sam se zaista zbližila sa štićenicima. A problema ima kao i na svakom drugom poslu, jer naši su štićenici podložniji vremenskim promjenama, znaju biti nervozni, ali i tu se nađe rješenje. U takvim situacijama odgodim terapiju i to vrijeme utrošim na razgovor koji gotovo uvijek ima bolji efekt. Tehničaru je u takvoj situaciji puno teže, ako pacijent odbija popiti lijek, on mora naći način da ga nagovori, jer bi u protivnom mogao završiti u bolnici – ispričala nam je Draženka Steklar svoja iskustva.
Svi zaposleni slažu se da se u takvim ustanovama, kao što je Lobor-grad, ne može raditi ni živjeti u njima i izvan njih ako se ne pronikne u svakog štićenika i sa svakim radi zasebno, kako njemu najviše odgovara.
Godine rada naučile su me da osobne probleme ostavljam prije ulaska u ustanovu. Ne mogu baš reći da odlaskom kući za sobom zatvaram i vrata loborskim problemima, ali činjenica je da smo kroz druženje sa štićenicima razvili jednu toplu crtu suosjećanja, koja se u svakodnevnom životu sve više gubi, kaže Draženka Steklar.