Još iz doba socijalizma pamtim besmislene političke govore koji ističu neku komponentu bruto domaćeg proizvoda (tada „društvenog proizvoda“) kao osnovni, ili glavni, pa čak i jedini čimbenik razvitka. Nekad bi to bile investicije, drugi put izvoz, treći put državna potrošnja. U jednom razdoblju forsirao bi se rast plaća (osobnih dohodaka), u drugome dobiti („akumulacije“, „fondova“).
Traže se krivci
Na bazi takvih govora prepisivanjem su nastajali i „znanstveni radovi“ i dodjeljivani doktorati s takvim temama. Često i bez najobičnije redakture teksta, pa ste u jednom doktoratu mogli pročitati: “...kao što je prethodni diskutant pravilno naglasio...”
I u naše vrijeme političari „otkrivaju“ slične instrumente. Investicije su trenutno u modi. Treba ih poticati svim raspoloživim sredstvima. Micanjem administrativnih barijera, poreznim olakšicama, osnivanjem agencija za promicanje, oglašavanjem, putovanjem, katalozima projekata. Specijalnim zakonom za one strateške. Investicije, tako se zamišlja, povećavaju bruto domaći proizvod na zdrav način. I ne samo to! One otvaraju i nova radna mjesta. Na nekoj livadi kroz investiciju nikne tvornica i zaposli do tada nezaposlene iz gradića i okolice. Zato trebamo forsirati investicije. Dvostruka korist. Kada pak prođe neko vrijeme i nema obećanih otvorenja dovršenih postrojenja (još gore, nema ni svečanog početka radova) traže se krivci. Kandidata uvijek ima dovoljno. Od banaka koje „nisu pratile“ preko nesposobnih menadžera pa sve do poduzetnika koji iz nepoznatih razloga ne reagiraju na sve te silne poticaje iz benevolentne vlade. U međuvremenu se nagomilaju novi problemi i krene nova „strategija“. Izvoz! Izvoz ili smrt! Dole uvoznički lobi i njegovi politički zaštitnici. Smrt uvozu, sloboda izvozu! Pa kada izostanu rezultati krene pranje – za nedovoljan izvoz kriva je HNB zbog „nerealnog tečaja“. Banke jer ne prate izvoznike, već samo uvoznike. Diplomatska služba koja ne otvara vrata. Nelojalna konkurencija... I tako unedogled. Slične matrice osmišljavanja i ponašanja možete primijetiti i kod drugih komponenti bruto domaćeg proizvoda. Pa tako čujemo kako se hoda po tankoj liniji koja dijeli potrošnju od štednje. I osobnu i državnu. I državne investicije od prekomjernog deficita državnog proračuna. Moramo biti „i razvojni i socijalni”.
Ajmo u glavu. Rast bruto domaćeg proizvoda ne može se ostvariti nekakvim poticanjem ili pumpanjem rasta njegovih statistički praćenih komponenti. Komponente nisu nikakve „poluge razvoja“, nisu instrumenti. One su eventualno neki ciljevi u finalnoj upotrebi proizvedenih dobara i nefaktorskih usluga. Komponenta koja sadrži investicije počet će rasti u dva slučaja. Prvi je kada poduzetnici počnu odobravati konkretne investicijske projekte. To će se desiti ako i samo ako njihova sveobuhvatna analiza pokaže da postoji razumna vjerojatnost povrata uloženog kapitala plus neki prinos. Ekonomska kalkulacija dolazi prva. Ako se tu stane, možete imati tisuću agencija za promicanje, možete pokrenuti sto diplomatskih ofenziva – nula bodova. Kada brojevi ne štimaju, nema investicija. A brojevi ne štimaju kada nema naznake profita. Drugi slučaj porasta investicija je kada politika natjera državna poduzeća da investiraju bez obzira na ekonomsku kalkulaciju. Investiraj jer ću te smijeniti! Može i tako, ali je jako štetno.
Sindikalne narikače
Tako potaknute investicije mogu kratkoročno podići aktivnost, ali uz ogromnu cijenu koja se kasnije plaća godinama. Pogledajte primjere takvog idiotizma samo u Zagrebu – bolnički kompleks Blato, nadvožnjaci koji su odsječeni na osam metara visine, prazne stanove u brojnim „posovima“. To je ta naša imovina, naše „nacionalno bogatstvo“, naše „obiteljsko srebro“. Nažalost, uz aktivu postoji i pasiva. Obveze, tko li ih izmisli! Obveze po dugu inozemstvu. Da bi brojevi štimali, potrebno je napraviti puno više od kampanja i ofenziva. Puno toga. Za početak – izmijeniti Zakon o radu. Na način koji će naše tvrtke učiniti konkurentnijim, što god sindikalne narikače na putu prema vlastitim foteljama u Saboru vikale. Nastaviti s rezanjem deficita koje će dovesti do nižih kamatnih stopa i duljih rokova kredita. Itd. I prestati tražiti magične formule uspjeha. Nema ih.