Premda zasigurno nije najljepši venecijanski trg ni “campo”, to jest polje, kako su Venecijanci nazivali travnate ledine usred grada, možda najviše od svih volim Campo Delle Beccarie na Rialtu. Od podneva do sutona sjedili bismo vani, uza zid Vini Da Pinto, uz sarde in saor, bacalla i mrzli Giannijiev prosecco, osluškujući krikove ribara s tržnice nalik galebljim, gledajući u dubini na Velikom kanalu komadiće čipke Ca Doro, prozore kuća na kojima se suši rublje, radost i punoću života, vremešnoga tapetara koji ulazi u svoju skromnu radnjicu s brokatnim uzorcima presvlaka, kao svjedočanstvo da u kućama još žive ljudi koji ga trebaju.
Pokušao sam odgonetnuti po čemu je taj trg dobio ime te sam, osim po u Venetu čestom prezimenu Beccaria, ipak zaključio kako bi se polje moglo zvati po kljunu “il becco”, ili kako bi to možda Dubrovčani preveli “poljana od kljuvanja” jer su očigledno od davnina galebovi ribarima krali ribu i gostili se njenim otpacima.
“Le style, c’est l’homme même.” Francuski prirodoslovac i pisac sredine osamnaestoga stoljeća Buffon nije ostao dovoljno upamćen po golemom enciklopedijskom djelu “Povijest prirode” od kojega je za njegova života tiskano 36 svezaka, već ponajviše po toj izreci “stil, to je čovjek sam”. Slavnome bardu i suvremeniku kolege su priznavali vrsni i blistavi stil prije negoli sadržaj koji je pak cijenio Charles Darwin, pronalazeći u teorijama toga duboko religioznoga čovjeka, koji je držao da je ljudski rod star 6000 godina, da su rase posljedica podneblja i prehrane, začetak vlastite teorije evolucije. Da, stil. Reći za nekog pisca ili drugoga umjetnika kako je vrsni stilist gotovo da znači uvrijediti ga kao ispraznoga obrtnika.
Dočim, mnogi sportovi ne samo da drže do stila već ga i ocjenjuju. Možeš na skijama preletjeti svjetski rekord, no ružni te stil ipak baci na treće mjesto. Ljudski je stil itekako važna tekovina jer svijet i život čini ljepšim i ugodnijim. Stil prije svega obuzdava vječne i neiskorjenjive ljudske nagone. “Noblesse oblige”, plemstvo obvezuje, nije samo obveza lijepoga ponašanja već imperativ dobro odgojenog čovjeka koji će izbjeći primitivne direktne načine. Stil nije samo osobina dobro odgojenih ljudi, to je osobina i životinja koje su do njega došle samouko i vlastitom inteligencijom. Gladni ulični pas ne reži na tebe i ne ugrize te za nogu da bi mu dobacio komadić kobasice, nego se umiljava. Gladni mačak ne iznuđuje zalogaj tako da te ogrebe, već prede i lašti cipelu kao mačak Benito u jednome venecijanskom dućanu.
Il pizzo, ime za mafijaški danak, iznudu, zaštitu, također ima kljunovito podrijetlo, “far bagnar u pizzu” ili na književnome talijanskome jeziku “far bagnar il becco”, znači “smočiti, okupati kljun”. Hrvatski rečeno, to je milošta, dobrohotni darak kao svjedočanstvo dobrih nakana, komadić koji te neće učiniti siromašnim, ali ćeš njime steći naklonost moćnih.
U Kumu 2 Don Fanucci je vladar Male Italije. Dok hoda ulicom, ljudi mu se manje sklanjaju, a više klanjaju i ljube ruke. Mladi Vito Corleone na samome je početku i taman mu je zajedno sa prijateljima Clemenzom i Tessijem dobro krenulo, kad ih Don Fanucci zatraži “il pizzo”. Clemenza i Tessio spremni su platiti svih 600 dolara koliko Don Fanucci potražuje, ali je Vito Corleone uvjeren da će gospodar života i smrti pristati i na manje. Nalaze se u neuglednom, praznom baru. Sjede za stolom, nisu okrenuti jedan prema drugome, već su leđima uza zid. Kao da su se tu slučajno našla dvojica stranaca. Don Fanucci je osmjehnut, šarmantan. Drago mu je što momku s prijateljima dobro ide i pristojno mu predlaže, gotovo moli, bi li se u tome mogao naći kakav komadić za njega, “tek da se malo osladim”. Mafiozo, ubojica, vladar umoljava nekoga tko je toga časa još nitko i ništa miloštu, slatkiš. Riječ je, naime, o te davne 1917. golemih šesto dolara. Vito zna da Don Fanuccija ne može posve odbiti, ali mu nudi 100 jer “više nema”. Don Fanucci je trenutak zaprepašten odbijanjem poslušnosti, hrabrošću toga mladića, a potom se osmjehne, da bi pristao na 100. Ne uzima novac u ruku jer, premda svjedoka nema, bilo bi to nedostojno, već novčanicu na stolu prekriva šeširom i diskretno je privuče k sebi.
Ova bi filmska scena trebala zauzeti mjesto u kurikularnoj reformi jer ne poznajem boljega i poučnijeg primjera o odnosu države i njezina građanina. Država ima moć, raspolaže silom, ali je poput Don Fanuccija ipak ljubazna u otimačini, ne prijeti direktno, ona umoljava komadić tek da se osladi. Građanin i podanik svjestan je da država može sve, ali da itekako mnogo toga ovisi o njegovoj petlji, hrabrosti da se suprotstavi pohlepi. Na ovome bi prizoru trebali učiti ne samo državni službenici i ministri, ne samo ostaci ostataka uplašenih i zagubljenih sindikata već i djeca od malih nogu jer bi im, baš poput vjerskoga odgoja koji se dječici prenosi zanimljivim pričama i slikama, mogao predočiti o čemu će u njihovu budućem životu u blagodatima kapitalizma i parlamentarne demokracije biti riječ i kako bi trebalo postupiti da se izbjegne ropstvo potpune pokornosti. “Od svih barova na svijetu ona je morala ući baš u moj.”
Ako je to najslavnija filmska rečenica ikad, onda je na drugome mjestu svakako rečenica iz remek-djela Coppoline trilogije “Godfather”: “Dat ću mu ponudu koju neće moći odbiti”, kad Jack Walz, šef studija, ne želi dati glavnu ulogu pjevaču Johnnyju Fontaineu kome je Don Vito Corleone kum. Za razliku od Bogartove, replika Marlona Branda ušla je u svakodnevnu uporabu širom svijeta, čak i u onih koji nikada nisu gledali Kuma.
No valja primijetiti kako je i krvava odsječena glava producentova omiljenog konja kraj koje se Walz budi u svilenim plahtama hollywoodske vile, ma koliko bila stravična, ipak posredni, sofisticirani govor i doima se gotovo dalijevski nadrealno. I tu mafija ima ukusa i stila jer mogli su, a nisu, banuti Walzu, uperiti mu revolvere u glavu i odsjeći prst. Ako već kao vlast odlučiš prijeći graničnu crtu koja civilizirano uređeno društvo dijeli od mafije, ako već makar i koketiraš s tim da svojim budućim bijednim umirovljenicima otmeš njihovu bijednu ušteđevinu “dajući im ponudu koju neće moći odbiti”, za Boga miloga, ugledajte se na Kuma, na pravu veliku mafiju, činite to sa stilom, izbjegnite taj nemušti, provincijalni, amaterski igrokaz.
Hahah, Šorak, nek ti vrate pare za gledanje Kuma i nek tvoj fakultet vrati u proračun sve što smo potrošili na tvoje školovanje na akademiji. Ništa nisi shvatio, ništa nisi razumio, ništa nisi povezao, odi gledat Štrumfove i ne sramoti se ovako, ahahaha.